Kalkulacije i dogovori tko će s kim i u kojoj klupi sjediti krenu i prije službenog početka ljeta, pred kraj školske godine dok smo bar još tijelom prisutni u školi. Preko ljeta se o tome uopće ne priča jer je grijeh spomenuti išta vezano za školu, sve do bar tjedan dana prije novog početka nastave kad ponovno kreću dogovaranja.Problemi vezani za “bitku za klupe” počeli su kada mi je zazvonio mobitel u nedjelju popodne. Pročitao sam poruku: “Ee u koliko sutra dolaziš u školu?”. Bila je to moja razredna kolegica Katarina. Uslijedili su šokovi. Bar za mene. Odgovorio sam joj da mi je plan doći kao i prošle godine, oko 5 sati. Na to je ona uz smijeh rekla da će doći prije mene i da joj je plan ukrasti moju staru klupu. Kad sam to pročitao sve u meni se preokrenulo. Bilo mi je loše, preloše, ne zezam se. Legao sam na krevet i pola sata gledao u plafon. Nakon pregovora te nagovaranja i s moje i njene strane, da bacimo oko na neku drugu klupu, zaključili smo da će predzadnja do prozora završiti u rukama onog tko se prvi baci na nju.

Ostatak posljednjeg dana praznika proveo sam u nervozi smišljajući kako da kradljivici Kati pomrsim planove. Nervozu je pojačalo grmljavinsko nevrijeme koje je započelo u večernjim satima. Raspoloženje mi je na desetak minuta popravila ogromna kutija svatovkih kolača. Ta božanstvena kutija puna kalorija bila je čak i najbolji dio tog dana. Legao sam dosta kasno, oko 12, iako je plan bio da legnem oko 9.

Kao što sam i predvidio, ležanje i prevrtanje po krevetu trajalo je i trajalo. Stizale su mi poruke od ljudi iz razreda koji su bili “preuzbuđeni” zbog sutra, tj. danas jer prošla je ponoć. Još samo dva sata mučenja. Ou yeah. Slali su poruku tipa: “večeras nema spavanja”. Na kraju su euforični pozaspali i ostavili me da patim. Atmosferu mi je dodatno začinila moja godinu mlađa sestra koja je partijala u kupaonici uz pjesmu La Miami.

Probudio sam se, tj. ustao jer nisam ni spavao, u 2:30. Kiša je lijevala kao iz kabla, gromovi udarali na sve strane, a munje sijevale u daljini. Što mi je ovo trebalo, pitao sam se. Nekako sam uspio nagovoriti tatu da me dobaci do kolodvora. Poručio mi je da nisam normalan. Na kolodvoru ni žive duše. Stavio sam slušalice, uključio ovogodišnji eurovizijski hit Fuego i čekao svoju kočiju. Ulazeći u vlak kondukter me u čudu gledao i odmjeravao.

Stigao sam u Brod oko 3:30. Nevrijeme je, vjerovali ili ne, napokon stalo. Hodajući prema školi ugledao sam neku spodobu kako mi se približava. Bila je to moja (ne)prijateljica Katarina. Kad sam ju prepoznao odvalio sam se smijati, a i ona skupa sa mnom. Put prema našoj “omiljenoj ustanovi” nastavili smo zajedno.

Približavajući se tvrđavi napetost je rasla. Katarina je dodatno pripomogla jačanju napetosti svojim crnim mislima da će nas netko oteti. Prevladavala je jeziva atmosfera. Imali smo osjećaj da nas netko prati. No, sve je to bila samo naša bujna mašta. Upalili smo svjetiljke i pretrčali tunel tvrđave što smo brže mogli, kad gle, ispred škole neke dvije pokretne sjene. Protrnuli smo. Znači, ipak ima luđih od nas. Na prvu nismo mogli odgonetnuti o kome se radi. Što smo im se više približavali shvaćali smo o kome je riječ. Bile su to naše dvije kolegice iz razreda, Gabrijela i Matea. Došle su u 3:15. Tri i petnaest?! Katarina i ja doplovili smo oko 3:45.

Za divno čudo nije nam se spavalo. Razgovarali smo o tome kako nismo svjesni da je još jedno ljeto iza nas i da se opet treba prilagodit navici učenja i sjedenju 7 sati u zatvorenom i zagušljivom prostoru. Doživljaji još jednog prebrzo prošlog ljeta, izazovi koji nas čekaju kao maturante, željeni fakulteti, maturalac u Grčkoj bile su teme o kojima smo pričali. Smijali smo se avanturama ljudi iz našeg razreda s maturalca koje nam je Katarina s guštom prepričavala. Klupe, odnosno razlog zbog kojeg smo i došli ovako nenormalno rano totalno je pao u zaborav. Tako smo se nas četvero družili i zezali neko vrijeme.

Uskoro su nam se pridružile još dvije djevojke željne škole, Ema i Aneta. Došle su opremljene kao da će na kampiranje u šumu na tjedan dana. Nastavila se tradicija dolaženja u parovima. Ubrzo su stigle trećašice Leonarda i Arna, a nakon njih i maturantice Marija i Nikolina. Nas desetero klasičara, prepuštenih sami sebi, jedno si je vrijeme pravilo društvo.

Pažnju nam je na trenutak privukao poveći pauk koji se počeo spuštati među nas. Nastala je graja. Cika i vika preplašenih tinejdžerica prevladala je na par sekundi. Na kraju je ispario. Kao da je u zemlju propao. Smišljali smo i načine kako da uđemo u školu prije reda. Ugledali smo jedan otvoreni prozor. Mozgali smo i pokušavali otkriti način kako da doletimo do njega. Nije nam išlo. Uvjerili smo se da su nam mozgovi zakržljali. Začuli smo zvuk kotačića i za par sekundi ugledali djevojku poznata lica s koferom. Da, s putnim koferom. Bila je to naša Dorotea, još jedna maturantica koja je pravo sa sezone iz Pirovca autobusom stigla do škole. Ubrzo su počeli stizati i ostali učenici.

Koliko me sjećanje služi, naguravali smo se otprilike pola sata, ako ne i više. Nastala je gužvetina veća nego za vrijeme šoping groznice na crni petak u Americi. U međuvremenu sam uspio nagovoriti Katarinu da odustane od moje klupe i pođe u lov na zadnju do zida. Svi su s nestrpljenjem iščekivali našeg Zdraviju da svečano otvori “vrata raja”. Okačili smo i jedan selfie i nastavili se naguravati. Ponestalo nam je i kisika, bar Doroteji i meni. Samo mi je još falilo da se srušim, zalegnem u toj gužvi i ostanem bez svoje klupe. Zdravija je stigao oko 6:30. Svi su počeli vrištati, pljeskati i vikati: “Zdravija! Zdravija! Zdravija!”. Nekako se uspio probiti kroz masu ljudi i dovući do vrata. Uslijedio je trenutak koji smo svi s nestrpljenjem čekali. Imao sam osjećaj da je Zdravija kod vrata bio 15 minuta koliko je sporo tekao proces otključavanja.

Trenutak istine Pružila mi se prilika da prvi zakoračim u zgradu škole, ali sam tu čast morao prepustiti Katarini jer je zapela za vrata. Trčali smo koliko su nas noge nosile. Nastao je tornado. Bacio sam se na svoju željenu klupu i promatrao ostale koji su tek utrčavali u razred. Sve klupe, osim one prve tri najbliže profesoru bile su zauzete brzinom svjetlosti. Netko je prošao bolje od planiranog, a netko gore. Na moju klupu sjela je Doris. Nije nam bilo do svađe i prepucavanja pa smo ostali sjediti zajedno. Njen plan bio je sjesti s Iskrom, a moj s Gabrijelom L. Iznevjerili smo ih na neki način, ali Bože moj, život ide dalje. Nastava je dalje tekla prema rasporedu. Ostatak dana bio sam mrtav umoran, ali sam ga uspješno preživio.

Bilo je to jedno ludo i nezaboravno iskustvo. Znam, da će mi prvi dan posljednje školske godine zasigurno ostati u sjećanju i da ću ga se kad tad sjetiti na fakultetu pa i kasnije, i smijati se dogodovštinama koje su ga obilježile