Bezimena Židovka u umjetničkoj fotografiji Darka Lončara Dakyja

Znajući da istražujem povijest i kulturnu baštinu starih nadgrobnih spomenika i priče o našim starim Brođanima  na našem starom brodskom groblju, u dobroj namjeri, jedan kolega novinar me je uputio na broj polja i red gdje počivaju neki naši  bivši  gradonačelnici i župani, zamjenici župana i drugi uglednici iz političkog i kulturnog života našega grada. Bio je poprilično iznenađen kada sam mu odgovorio da me svi oni uopće ne zanimaju. Naime, predmet moga interesa su obični, mali ljudi, neznani ljudi, zaboravljeni Brođani,  za povijest našega grada naizgled  potpuno nebitni i anonimni građani.

 Što su nebitniji, to su za mene intrigantniji. Upravo takva je i BEZIMENA ŽIDOVKA. Zašto sam joj dao takvo ime.... BEZIMENA ŽIDOVKA ??? Njezin stari, srušen u travi, nadgrobni spomenik otkrio sam na starom, zaključanom, i zaboravljenom Židovskom groblju, groblju kojeg nitko živ više ne posjećuje, groblje izolirano i zaboravljeno i od boga i naroda.  A tu počivaju u miru, naši stari Brođani koji ipak imaju neku svoju životnu priču, i koji imaju još uvijek što društvu reći i poručiti. Pa iako i na simboličan način. I ne mora to uvijek i nužno biti priča o holokaustu. A što nam to tako zanimljivo i interesantno ima reći i poručiti BEZIMENA ŽIDOVKA?? Može li uopće priča o Židovima biti zanimljiva ako se ne spominje holokaust? Mislim da može. Naime, na njezinom grobu uopće nema njezina imena. Nema ni prezimena. Nema ni godine rođenja. Ni godine smrti. Nema ni natpisa tko joj diže spomenik. Ništa. Apsolutno ništa. Zub vremena od sto godina učinio je svoje. Tek jedna polupana porculanska, spomen fotografija, jedini nijemi svjedok koji nam svjedoči o tome da je u našem gradu prije stotinjak godina, postojalo i živjelo jedno ljudsko biće. Jedna žena.

 Jedno ljudsko biće koje je imalo svoj život, svoje radosti i tuge i svoju životnu  priču o kojoj ne znamo apsolutno ništa. Ipak... ovaj spomenik nam progovara o nečemu vrlo važnom, propovijeda nam o samoći i usamljenosti, najvećim i najtežim bolestima modernog doba i suvremenog čovjeka. Ova žena je toliko usamljena u svojoj samoći da nema čak ni svoje vlastito ime i prezime. Na njezin grob već godinama i decenijama  nitko živ uopće ne dolazi, nitko joj ne pali svijeću ili  lampion i nitko na njezin grob ne ostavlja cvijeće. Ova Bezimena Židovka nam svima postavlja jedno pitanje... Jesu li samoća i usamljenost križ i bol, ili pak dar božji. U amanet čovječanstvu i povijesti našega grada ova Bezimena Židovka nam ostavlja filozofsko pitanje o smislu i besmislu ljudskog postojanja,  o samoći i usamljenosti, te duhovnoj praznini koji sve više i sve češće tište, pate i muče, prožimaju današnjeg čovjeka, čovjeka modernog doba.

Kada je u pitanju samoća nisu  danas  baš svi suglasni s ocjenom da je ona štetna. Za neke filozofe i pisce, samoća je recimo, najbolje društvo. Jedan pisac kaže da nema rađanja umjetničkih dijela bez samoće, sve što je hvale vrijedno u povijesti umjetnosti stvoreno je u samoći jednog umjetnika. Herman Hesse tako recimo kaže da je samoća put kojim nas sudbina želi dovesti do mjesta na kojem ćemo pronaći samoga sebe. Filozof Schopenhauer,  tvrdi da samo budale traže način kako da prevladaju samoću, dok pametni i mudri ljudi u samoći uživaju. Psiholozi  su opet oprezni i ističu da treba razlikovati samoću od usamljenosti, oni tvrde  da je samoća fizičke prirode, dok je usamljenost psihološke prirode:  lijepo je živjeti u samoći ali ne i usamljenosti. Kritičari samoće opet kažu, nemoj nikada ići sam ni na nečiji pogreb ni na nečiju  svadbu. Samo bog ili zvijer mogu uživati u samoći, a čovjek nikada. Dakle, kao što vidimo, ima jako puno oprečnih stavova, i sukobljenih mišljenja i promišljanja kada je na dnevnom redu tema o samoći.

 Ova Bezimena Židovka nam potom ostavlja u promišljanje i razmišljanje  vrlo važnu socijalnu i političku  temu i dilemu- treba li u našem gradu postojati jedna UDRUGA ILI KLUB ZA SAMCE. Split, Čakovec, Varaždin i mnogi drugi gradovi u Hrvatskoj imaju takve Udruge i klubove samaca koji pomažu samcima u borbu sa svakodnevnim životom. Zašto ih nema naš grad? Zar u našem gradu nema samaca!?? Za neke gradove  u državi to je vrlo važno i socijalno, i humanitarno i psihološko, ali i političko pitanje. Zašto nitko od političara i gradskih vijećnika ne postavlja ovaj društveni problem kao točku dnevnog reda na sjednici Gradskog vijeća? Zašto se na rješavanju ovoga problema ne angažiraju i neke  brodske humanitarne udruge, novinari i pojedini uglednici iz našega grada.

 Dakle, kao što vidimo, ova BEZIMENA ŽIDOVKA, u svojoj anonimnosti i naizgled nebitnosti i naizgled beznačajnosti, ipak može biti i bitna i značajna i društveno korisna za naš grad. Čak i poslije sto godina nakon svoje smrti. Čak i usprkos činjenici što nitko živ ne zna ni njezino ime ni njezino prezime. Dovoljno je samo reći, BEZIMENA ŽIDOVKA. Zaslužila je jednu  umjetničku  fotografiju od  Darka Lončara Dakyja. Hvala