Izgubljena mladost. Tu smo, a nas nema

Odrastanje. Ne ono odrastanje kada razumiješ govor svojih roditelja da se nešto ne smije, da je ono "pec-pec" da je Babaroga iza ugla ili uvjeravanje da postoji Djed Mraz. Govorim o odrastanju kada te klinke i klince obuzme pubertet. Onaj period srednje škole, kada se krene izlaziti u grad, onaj period kad noćni klub postane drugi dom. Te generacije prije tridesetak godina "pokosio" je rat. Ove danas koronavirus.

Naravno, razlike te ratne od današnje COVID 19 generacije ima. Mi smo čučali u podrumu igrali društvene igre i slušali jeku minobacačkih granata. Danas je to nošenje maski, ograničavanje kretanja, online školovanje. Zajedničko nam je da nema tuluma, da kafići ne rade ili rade a bolje da ne rade, nema maturalaca, nema zabava. Vjenčanja se danas svode na rođendansku zabavu, a izlazak u noćni život popunjavanje slobodnih mjesta na Keju (poslije rata smo i mi tako u parku). Današnje generacije pubertetlija odrastaju pod strogim mjerama nekih "Babaroga" koji svaki dan u 10 sati plaše naciju koliko ima zaraženih, iako velika većina tih adolescenata smatra da je ovo sve laž. Neki će reći da je sve OK, ali nije. Bez obzira na tvrdoglavost i zanemarivanja današnjeg pandemijskog problema oni su izgubljeni. Nemaju onu slobodu koju im jamči Ustav RH, nemaju "normalno" školovanje, ne osjećaju se ugodno današnjim stanjem. Upališ TV eto ga Capak, prebaciš program eno Alemke, i dalje "šaltaš" po daljinskom ovoliko je zaraženih, ovoliko ih je preminulo, onaj nezadovoljan stanje u državi puca po Zagrebu. Ovo je sve samo nije novo normalno.

Te ratne generacije i ove današnje COVID 19 generacije izgubile su ili gube najljepši dio djetinjstava. Bez slobode kretanja, govora i mišljenja teško je rasti pogotovo u dobi kada bi se trebali slobodno kretati, zabavljati, misliti. Ali kako poslije kiše dolazi Sunce, ima još vremena da se mladost "konzumira" punim plućima.