Drago Hedl ušao u Kaznionicu u Požegi: Ovo je zatvor u kojem će nekadašnja ministrica Gabrijela Žalac služiti kaznu

Kaznionicu u kojoj će nekadašnja ministrica Gabrijela Žalac služiti kaznu posjetio je istraživački novinar Drago Hedl koji je utvrdio da je sve je uredno, obroci odlični, ali ne kao u fensi restoranima na koje je nekadašnja ministrica navikla. Tako je Hedl jedno kraće vrijeme boravio u novom, privremenom domu bivše ministrice o čemu u nastavku o svemu opširnije piše.

Kada kreveti, u većini soba, ne bi bili na kat, a na prozorima rešetke, moglo bi se bez pretjerivanja reći da je standard na razini hostela ili hotela između dvije i tri zvjezdice. U svakoj je sobi WC i umivaonik, u većini kao posebna prostorija s vratima, ili pak odijeljen od ostatka sobe zidićem, koji pruža koliku-toliku intimu.

Dan prije nego što su mediji objavili kako će bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Gabrijela Žalac, najkasnije do 10. studenoga morati na odsluženje dvogodišnje kazne, novinar Telegrama posjetio Kaznionicu u Požegi. Njen novi, privremeni dom.

Nakon što u Remetincu, u Centru za dijagnostiku, prođe medicinske, psihološke, pedagoške i druge obrade, kako bi se pripremila za ono što je čeka, bivša ministrica, čiji je strmoglavi pad počeo uhićenjem, kakve li koincidencije!, prije točno četiri godine, 10. studenoga 2021., zatvorsku će kaznu izdržavati u jedinom ženskom zatvoru u Hrvatskoj, u Požegi, kraju kojeg zovu Zlatnom dolinom, Vallis aurea. Što svojom ljepotom i jest, za sve osim onih koji tamo dolaze na izdržavanje zatvorske kazne.

Osjetit će ponos svog nekadašnjeg resora

Ako Gabrijela Žalac do sada nije vidjela tu Kaznionicu neće joj baš biti ugodno stati pred gotovo tri metra visok zid kojim je opasan, ali kada uđe možda će osjetiti ponos što je iz njenog nekadašnjeg ministarskog resora, dobar dio europskog novca, iz Plana oporavka i otpornosti, uložen u obnovu požeške Kaznionice. Na svojoj koži osjetit će svu mudrost izreke kako bi političari, dok su na vlasti, trebali puno više brinuti o uređenju zatvora, jer kada ondje završe, uzalud se žaliti na uvjete.

Upravitelj Zvonimir Leopoldović i njegov pomoćnik Josip Glibo kažu da je u Kaznionici trenutačno oko 150 osoba i kako se broj zatvorenica unatrag sedam godina udvostručio. Vele, nije to samo hrvatski, već i europski trend. Neke su tu zbog izazivanja teških prometnih nesreća, zbog krađe ili razbojstva, dilanja droge, privrednog kriminala i korupcije, obiteljskog nasilja, ubojstava. Najmlađa zatvorenica, u istražnom zatvoru, još je maloljetna, a najstarija u kaznionici ima 83 godine. Još je čeka 12 do slobode, doživi li ih. Ipak, zatvor nije prenapučen. U to smo se uvjerili obilazeći sobe s jednim, četiri ili šest kreveta, u kojima kaznu služe zatvorenice.

Telegramov novinar imao je prilike obići Kaznionicu u Lepoglavi, onaj zloglasni u Zenici i ništa manje strašan u Zabeli, kod Požarevca; još jedan zatvor u Srbiji, u Padinskoj Skeli, pa zatvor u Foči, u Bosni Hercegovini. Prije tridesetak godina i istu tu Kaznionicu u Požegi. I u svakom od njih osjećao se onaj karakteristični vonj, prenapučenog i neprovjetrenog prostora, vonj toaleta i duhanskog dima koji se godinama taložio i uvukao u zidove, tko zna kada zadnji put krečene. Možda je, donekle, iznimka Lepoglava, bar onaj dio kojeg smo imali prilike vidjeti.

Kako izgledaju zatvorske ‘ćelije’?

U prostoriji u koju nas vode naši domaćini, stoji pet žena, u dobi između 30 i 50 godina. Leopoldović ih pita jesu li stigle ili odlaze. Djeluju zbunjeno i pomalo izgubljeno; sasvim razumljivo, ovo je njihov prvi dan u kaznionici. To je neka vrst prijemne sobe u koju će, potkraj godine stići i bivša ministrica Žalac. Potom će je rasporediti u jednu od zatvorskih ćelija, a u koju će, ovisi o visini i vrsti kazne, ”papirima” koje će donijeti iz Remetinca i odluci zatvorske uprave.

Kada kreveti, u većini soba, ne bi bili na kat, a na prozorima rešetke, moglo bi se bez pretjerivanja reći da je standard na razini hostela ili hotela između dvije i tri zvjezdice. Na podu su keramičke pločice, zidovi su čisti, svježe oličeni, nema na njima onih ”taraba”, četiri okomite i jedna vodoravna crta, kojima osuđenici broje zatvorske dane. U svakoj je sobi WC i umivaonik, u većini kao posebna prostorija s vratima, ili pak odijeljen od ostatka sobe zidićem, koji pruža koliku-toliku intimu. Imaju i televizor ravnog ekrana i telefon, na kojeg, ovisno koliko to pravila dopuštaju, mogu primati i upućivati pozive. U hodniku su i telefonske govornice s malim zaslonom pa je moguće ostvariti video-poziv. U svakoj sobi, osim spavaonica, je i video nadzor, a službenice pravosudne policije iz svojih ureda mogu u svakom trenutku vidjeti što se događa u ćelijama. Ustajanje je u šest, svjetla se gase u 21:30.

Riječ ćelija u Kaznionici Požega možda zvuči pretjerano. Vrata na ulazu nisu teška, metalna, s rešetkama, već od laganog bijelog PVC-a, sobe su neobično prozračne s obiljem dnevnog svjetla, besprijekorno čiste, gotovo uglancane i sve nadmašuju onaj zajamčeni prostor od četiri kvadratna metra po zatvoreniku, na što se u ostalih prenapučenih 14 hrvatskih zatvora i pet kaznionica zatvorenici najviše žale. A u sobe se nije uvukao onaj specifični zatvorski vonj, zrak je svjež, bez neugodnih mirisa. Svaka soba ima i kuhalo za brzo grijanje vode pa zatvorenice, kad požele, mogu pripremiti čaj ili kavu, a dvije zgrade imaju i poseban prostor za pušenje, lijepo uređenu, prostranu terasu, s izravnim dotokom vanjskog zraka. U tim zgradama pušenje u zatvorskim sobama nije dopušteno.

Više od 70 posto zatvorenica radi

Većina soba koje posjećujemo su prazne, tek u ponekoj je zatvorenica, ali moramo poštivati pravilo da ih ne smijemo slikati niti s njima razgovarati. Ovo drugo, pak, nije toliko strogo pa nam jedna zatvorenica kaže kako joj se nakon dolaska iz Remetinca učinilo da su je doveli u hotel, druga govori kako je u Kaznionici već 11 godina, a da uopće nije kriva, a treća veli da u zatvoru ima bolje uvjete od onih u vlastitoj kući.

Leopoldović i Glibo objašnjavaju da više od 70 posto zatvorenica radi. Tako, ne samo da im brže i zanimljivije prođe zatvorski dan, već ponešto i zarade. Mjesečno, njihova se zarada kreće od 100 do 200 eura, ali 30 posto plaće obvezno se izdvaja na posebni račun pa kada odsluže kaznu taj iznos služi za kakav-takav početak novog života na slobodi. Ostatak novca mogu potrošiti u zatvorskoj kantini, ali ne više od 30 eura dnevno: za cigarete, slatkiše, grickalice, kavu, čaj...

Naši domaćini vode nas u krojačnicu gdje petnaestak žena šije radna odijela. I tu je dovoljno svjetla, čuje se samo zvuk šivaćih mašina. U drugoj radionici, gdje zatvorenice slažu spužve za pranje posuđa, dolaze u ogromnim vrećama, a njihovo je da slože po tri u predviđenu papirnatu ambalažu, onakvu kakvu nalazimo na policama u samoposluživanjima. Neke slažu sićušne dijelove za Končarove električne uređaje, ali radionice su sada prazne, jer su zatvorenice na gablecu.

Obroci su ukusni, ali ne kao u Atlanta Bocca Marai

Svi zaposleni, naime, imaju pravo na dodatni obrok pa nas Leopolodović i Glibo vode u kuhinju i blagovaonicu. Puši se iz dva ogromna lonca suvremene kuhinje s najmodernijom restoranskom opremom, sve je u inoksu, čisto i blistavo, a ogromne nape izvlače mirise jela. U susjednoj prostoriji peče se kruh; kaznionica ima vlastitu pekaru, a kuhinja dnevno, kažu naši sugovornici, isporuči oko dvije tisuće obroka. Vodi se računa i o osobama koje iz zdravstvenih razloga ne smiju jesti određenu hranu, kao i o pripadnicima vjerskih zajednice kojima njihova religije ne dopušta konzumaciju određenih artikla.

Ondje, u toj blagovaonici, tik do kuhinje, doručkovat će, ručati i večerati, a bude li radila imat će pravo i na gablec, bivša ministrica Žalac. Iako zatvorenice kažu da su obroci ukusni, sigurno neće biti onakvi na kakve je navikla Žalac dok je bila ministrica, kada su joj u ministarski kabinet donosili jela iz zagrebačkog fensi restorana Atlanta Bocca Marai ili pak restorana Šarm u Heinzelovoj, gdje je novcem iz EU plaćena proslava njenog rođendana u iznosu od oko 3200 eura (tadašnjih 23.750 kuna).

Omiljena literatura su pravne knjige

Dok zatvorenice jedu svoj zasluženi obrok, domaćini nas vode po drugim zatvorskim zgradama. Cijeli Zatvor i kaznionica u Požegi prostire se na čak 230 hektara, od čega zatvorske zgrade i drugi objekti zauzimaju 20-ak hektara. Gradnja zatvora počela je 1914. godine pred Prvi svjetski rat i od tada, do 2020., kada je započela obnova, u zatvor se nije gotovo ništa ulagalo. U to sam se uvjerio prije tridesetak godina kada sam kao novinar Slobodne Dalmacije odatle izvještavao.

Kaznionica u Požegi ima i knjižnicu, zatvorenica koja je vodi mlada je osoba i veli da muškarci najradije čitaju krimiće, a žene ljubavne romane, no, donekle je demantira knjiga “Šutnja”, krim-trilogija ovog novinara koju, gle čuda, nalazimo na stoliću u jednoj od ćelija. Domaćini kažu kako su omiljena literatura i stručne knjige iz područja pravne znanosti, svatko naime ondje polaže osobni “pravosudni ispit” i pokušava pronaći način da smanji kaznu ili dokaže nevinost. Jer, malo tko će reći da se s pravom našao u kaznionici, pa nije čudo da na suvenirima osoba u prugastim odijelima, kakva se nose u pojedini zatvorima, a rade ih u požeškoj kaznionici, na reveru piše ”Nisam kriv”.

‘Neki misle da smo pretjerali s razinom standarda’

Još je jedna posebnost Kaznionice u Požegi. Žene pred porodom ili one koje su tek rodile imaju zasebne prostorije u kojima su uz njihove i dječji krevetići. Djeca zatvorenica s majkama mogu biti do treće godine života. Ulazimo u jednu od takvih prostorija, gotovo da je nalik na bolnički odjel i zatičemo mladu ženu s bebicom, djevojčicom, starom tek mjesec dana.

Tu su i dvije zatvorenice-majke, čija su djeca u gradskom vrtiću. Onamo ih odvoze i dovoze službenici Zatvora i kaznionice u neoznačenim automobilima, kako bi ih poštedjeli moguće diskriminacije druge djece. Tu je i dječja igraonica, vedro oličene bijele pločice s nasmiješenim dječjim likovima, nalik onima u vrtićima. Kada dijete navrši tri godine, preuzima ga obitelj, udomitelji, a o svemu brigu vodi nadležni Centar za socijalni rad. Ulazimo i u besprijekornu kupaonicu, u jednoj su četiri, u drugoj sedam tuševa, sve je čisto i blistavo. Svaka zatvorenica može koristiti tuš dva puta tjedno, po potrebi i češće, a one koje rade, svakodnevno.

– I? – pita Zvonimir Leopoldović kad smo završili razgledanje cjelokupne kaznionice, strogo poštujući pravilo da ne smijemo snimati fotografije na kojima se vide zatvorenice – Što kažete, kakvi su uvjeti?

– Impresivno – velim.

Ponosni na visok standard

– Ponosi smo što je Kaznionica u Požegi dosegnula tako visok standard. – Ali – nastavlja – neki misle da smo u tome pretjerali. Zastane na trenutak pa pita: – Kada bi netko vaš, iz obitelji ili kruga prijatelja trebao doći na odsluženje kazne u ovaj zatvor, biste li bili zadovoljni uvjetima koje će imati.
– Svakako – kažem.
– A sada, da vas pitam malo drugačije: – Kako biste reagirali da neka osoba koja je učinila zlo vama, vašoj obitelji ili prijateljima, dođe služiti kaznu u ovako uređen zatvor. Biste li rekli da nije zaslužila takav komfor?

Zamislim se, šutim, ne znam što bih odgovorio.