DNEVNIK BOLESNIKA: Bolesnički rječnik

Jedina želja mi je bila da napokon bilo kako idem kući . Znao sam da mi je to cilj, ali da i postoji ono ali samo još jedna operacija.  Krapinske Toplice su super, ali želja za vlastitim gradom Korzom, Kejom, parkom na Trgu pobjede bila je sve jača.

„Čovječji život pun je jada i nevolja. Bespomoćnosti djetinjstva i starosti,bolovi duše i tijela,nesreće,smrt,sve to zadaje svima nama mnogo muka,i tko te muke poveća dobrovoljnim mučilima,taj je lud!Luđaku se ne može dati osobna sloboda,jer nema više ličnosti.Ako netko pred nama lupa glavom o zid,a mi ga silom otklanjamo od zida,to je čovječanska dužnost,a nipošto narušavanje osobne slobodne.Pogotovo kada to lupanje po zidu skupo plača vjernik zdravog razuma.“; Marija Jurić Zagorka

Da li je Mrsa kukac?

-Martina zašto na svakoj drugoj sobi piše izolacija, zašto? 

-Haha, mislila sam da znaš, to ti je zbog mrse.

-Mrsa, kakav je to kukac ili buba, sad? 

-Nije kukac to ti je bolnička bakterija otporna na sve i zato piše izolacija. 

Odmah sam se pitao da li sam i to imao, ali na moju sreću nisam. Pametno je i nekada držati jezika za zubima. Šutnja je bila iza mene. Uz stepenište me Martina pridržavala, da ne bi bilo, jedna stepenica naprijed tri nazad.  Jedan kat sam savladao bez problema za pripremu su mi ostala još tri. Od zatvaranja kanile stalno sam iskašljavao onaj bljutavi zeleni šlajm. Na lijevo rame bi mi prije spavanja stavili krpu. Ta krpa bi ujutro bila zelena. Dobro je čistim se od cigareta, to mi je bilo logičko objašnjenje.  Logopedica, njezin posao je bio čačkati mi po grlu sa onim vibrafonom. Pomislio sam da će mi uvaliti još da glumim u nekom gay nastavku Dubokog grla.

-Duboko  udahni i reci aaa, pa onda ostale samoglasnike iliti otvornike.

Pljunti sam Franjo

Čitanje naglas, dala  mi je neki mjesečnik i rekla da čitam naglas. Sebe sam sebe uplašio kako čitam i koji mi je to napor. Taj dan sam bio sav rastresen. Poslije toliko školovanja, ni čitati više ne znam... morao sam to podijeliti sa suprugom. Ona je tad više vjerovala u mene nego ja sam u sebe. Nisam u stanju prebrojati ljude u sobi, loše naglas čitam, kad pričam umorim se, kao da sam sprintao sto metara.. Ispred mene je bilo ogledalo. Kad bi pričao isti Tuđman. On je je imao manju, a ja imam  veću facioparezu lijeve strane lica. Nakon te moje konstatacije ujutro su me pozdravljali sa: 

-Dobro jutro predsjedniče.

 Bolnička filozofija

Odmah bi nabacio svoj faciparetićni osmijeh. Svakakve gluposti i poredbe ti padaju tamo na pamet. Otkrio sam i Listerin za ispiranje zubi, onaj zeleni. Bio sam opsjednut sa tim endokartisom i tom bakterijom, koji je krenuo od zuba. Posuda je dodatno bila zelena od toga. Volio sam i one bioaktive, od šumskog voća,  naravno i šlag. Sve su mi to supruga, moji roditelji i posjete krijumčarile u sobu, a ja nisam mogao gutati. Smjesa toga svega nakon moga pljuvanja je u najmanju ruku bila ogavna, jer više od pola nisam mogao progutati.  Točio sam se na sondu, a šprica je bila pumpa, a sonda crijevo. Potrošnja mi je svakim danom bila sve veća, a usta skoro zaboravljeni objekt u lancu prehrane. Žvakao sam žvake, nije bilo panike šta ako je progutam, jer gutati nisam mogao. Probao bi ja progutati, ali bi većina odmah  išla van, a dio bi valjda prošao, to me je tješilo. Krajnje grozno i od mene, svaki dan sam slao poruku da mi to kupi.

„Bogu se obraćamo samo onda kada hoćemo da postignemo nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi“ -Albert Camus.

Upravo je tako,  počeo sam se moliti iz potrebe i stvorio sam neki odnos sa Bogom, naravno kroz moje obraćanje njemu.

-Molim te Bože da sutra mi bude 10%  bolje nego jučer i da mi djeca budu sretna, ako me više ne bude. 

Pošto sam u bolnici bio već više od 170 dana, to bi bilo 1700 %. Bilo mi je sve bolje, ali napredak je bio u promilima. Došao sam nepokretan, a sad hodam , čak i siđem kat niže bez odmora. Za nešto moguće su stvarno dovoljni ljudi. Vanja, ti to hoćeš i možeš, kao kod Ćire sve je stvar motivacije. Dva motiva sam imao, tad tri i da potrčim ako treba. Osoblje hotela, pardon toplica me motiviralo do krajnjih granica. Bolovi me više nisu zanimali, samo me zanimao taj 4 kat i da idem kući svojoj djeci. Bio sam uvjeren da kad dođem kući, da će sve biti kao nekad. Dvojba je bila postoji li On? Zašto bi dopustio nekom da tolike patnje iskusi? Ljudske granice se pomiču svaki dan. Medikamenti pomažu da ozdravimo, ali upravo Bog mi je dao snagu, da gazim stepenice i da idem naprijed. Naravno i moja djeca, koja i kad nisu bila pored mene, bila su u svakoj mojoj misli. Od nekog poluateiste sam  postao teist, pa tako u krug. Nisam se nikad planirao odreći hrane, ajde dobro o čokoladi i cigarama sam razmišljao. Kad bi došla korizma Milka bi uvijek pobijedila. Oko nas je sve crno/ bijelo, bar je u mom slučaju tako. Umjesto da sanjam plavuše ili crnke (bez uvrede), ja sam sanjao janjetinu i, odojka ispod peke, ćevape itd.  Moja ljudska vrsta kojoj pripadam (valjda) su svejedi. Definitivno ja sam teški mesojed, kad ubaciš luk dobiješ svejeda, šta će ti kruh. “Ne brojim janjad koje sam pojeo već, brojim stada“ poznata izjava jednog pokojnog pjevača. Realnost bi bila da sam se kojim slučajem našao u Sahari, pred oazom sa vodom. Pitao sam se kako bi popio vode kad ne mogu gutati. Pored vode ostao bi žedan. Naravno ako šprica ne vi bila pored mene. Taj problem nisam imao pojma kako ću izliječiti. Ma gutati ću ja nekako. Za prvu ruku dobro će mi doći crijevo spojeno direktno u želudac. "Ljudi moji, pa je li to moguće!" -Mladen Delić, ne jedem, a debljam se. Rengen  pluća mi izgleda kao da sam Nicolae Ceaușescu pred streljačkim vodom. Vidi se hrpa nekih žica, naravno zalisak i moja silikonska sonda. Ne pušim, ne pijem, ne jedem, ne jebem (isprika), moram izbaciti negaciju iz svoga rječnika. Onaj cimer internist, je samo pričao o politici i lovi, a gle čuda za mene ta me tema uopće nije zanimala. Te godine na SP u nogometu Španjolska je igrala tika taku .Meni je ta taktika bila iznimno dosadna,  pa sam većinu vremena, za vrijeme utakmica proveo brojeći pauke u sobi. Španjolska je gazila sve pred sobom i na kraju bila prva. Totalno mi je do danas nejasno, kako ujutro u toplicama nije bilo tople vode. Najviše od svega sam volio pogledati ˝Dobro Jutro Hrvatska ˝. Tv me živcirao, pošto nije imao daljinskog. Istrenirao sam se toliko da bi dva metra od kreveta do tv-a, došao sam. U Brodu na reanimaciji, sam mijenjao programe desnom nogom. Naravno pazio bi da me nitko ne vidi.

Tad me ništa nije bolilo. Dali su mi da pijem nekakve Controlock tablete za želudac. To su mi isto tuckali, kao i sve. Kad bi vidio nekog pacijenta sa sondom, pomislio bi: Garant i njemu isto tuckaju. Sjetio bi se onda onog mega popularnog pjevača Senna M, sa njegovim megahitom, simboličnog naziva -Tuc, tuc, jer se tko sječa riječi te pjesme?

-Imaš pravo da ti tražimo produžetak boravka u toplicama, još za dva mjeseca? Rekla mi je u viziti liječnica.

-Ipak ću iskoristiti joker zvan kuća.

-Dogovoreno ideš kući.

Pripreme za planinarenje do 4 kata su dolazile do vrhunca. Do stana imam 68 stepenica, bar je toliko bilo koliko me pamćenje služi. U cugu sam uzbrdo mogao preći 25 i to uz pridržavanje. Da ne bi bilo: bum , bum, tras…pa još pola godine traume. Još  mi fale 43 stepenice morat ću se dopingirati. Supruga je došla spremati moje stvari, napokon sutra idem kući.