Popušili smo i to jako

Nekima je djetinjstvo, nekima mladost, nekima i pozne godine su naljepši period života.Svatko od nas ima lijepa siječanja u kojima pamti niz lijepih trenutaka i one loše pokušava zaboraviti. Svi smo jednakim samo nas odabir različitih životnih puteva odvede na različita mjesta koja čine život. Nisam propopovjednik, ali propitkujem sve od samog sebe do toga kako ovo društvo učiniti jednog dana boljim i dopadnijim za sve nas. Pošto sam sam član udruge Loco Moto često vidim mlade osobe s invaliditetom pune života i sve više otvarajući jedno pitanje o OSI , jedno za drugim pitanjem mi se otvaraju.

Zašto škola Milan Amruš nije bar u ovo dovedena bar u ovo tisučljeće kao dovršena škola, zašto su je obećavali toliko dugo s figom u džepu, zašto ne grade stanove prilagođene za sve mlade obitelji bez obzira bili oni „ zdravi“ ili po zajednicu bolesni „OSI“, zašto su neka mjesta prilagođena za osobe s invaliditetom samo „ pro forme“, zašto je jedna cijela generacija napustila našu domovinu??? Milan Amruš napokon grade. i svaka pohvala na tome napokon Naravno kvazimudani i drndaroši koji će s nama upravljati naredne četiri godine DP+HDZ nisu u za sada kao narodna vlast u za sada „tajnom“ kolicijskom sporazumu ni spomenuli osobe s invaliditetom. Svojim narativom oni se kao sekaluristi babave ženinim spolnim organima i pravom izbora na pobačaj. Oni će radije revidirati Instabulsku konvenciju, koja je usput rečeno prvenstveno protiv nasilja nad ženama, a skoro svaki dan jedna žena fatalno završi pod rukom nekog nasilnog idiota. Ne važni su Muzeji žrtava komunizma. Muzeji od Batarela, koi bi nas opet trebali vračati u spodobe prošlosti.

GDJE ZAVRŠE NAKON

Zadnje pitanje koje sam postavio je neka vrst „TABU“ teme vezano u mlade ljude. Gdje idu i što se događa s osobama s invaliditetom koje su sposobne, ali ne toliko da vode samostalan život nakon smrti njigovih skrbnika i osoba koje su stalno uz njih? Batarelu su važnije 40 e. Dobro došli natrag u povijest, koju je većina odavno ostavila daleko od sebe. Znamo tko je i kako stvorio Hrvatsku, ali znamo i tko ju je privatizirao. Komunjare i fotelje su sporazum, blago nama.

Samoća
Stapanj brige zajednice o najranjivijim pripipadnicima govori o kvaliteti , ali kvantiteteti brige o jednakosti bez različitosti. Zajednica kao i oni koji usvajaju, primjenjuju legilastivu, razne pravilnike mogu biti jesu mačeha iz nagore nočne more. Sam se ponekad pitam što nakon? Dokazivanja da nemam nekretninu na sebi strah da ne nasljedim istu je utkan u pravilnike ove diskriminarujuće države. Osobe s invaliditetom moraju posječivati gruntovnicu i vadit potvrde da nemaju u posjedu nekretninu u kojoj ne žive.Nastavak primanja pomoći koju svi plačate u obliku Osobne invalidnine u maksimalnom iznosu od 1500 k mj, nas kao osobe s 100% invaliditetom čini bogatašima. U slučaju nasljedstva nastaje problem, koji rezultira gubitkom bogataškog statusa.

Živjeti sam postane navika, kao i samoća koja je nemivovna. Djeca naša budućnost kojoj trebamo bit primjer osiguranjem društva jednakih šansi za sve. Što se događa s djecom s teškim oblicima invaliditeta nakon smrti skrbnika? Ta tema je i kod nas se o njoj relativno malo piše, a još manje istu istražuje s ciljem stvaranja preduvjeta da naša budućnost bez obzira imaju li invalidnost ili ne imaju osigurano sutra bez samoće.Njihovim roditeljima, herojima spoznaja da djeci ostavljaju sigurnost rezultirala bi olakšanjem.

Pravilnici zakoni

Naravno kod nas sve počinje i završava u odredbama zakonima , loše prepisanim pravilnicima neupotrebljivim u svakodnevnom životu.Naravno postoji Zakon o udomiteljstvu pisan humano do te mjere da se pitaam da li ova država želi da otvorimo logore za OSI. Determinirati nečiji naredni život bez spoznaje da on ima ime i prezime koje nije članak u Narodnim Novinama je strašno. Obično roditelji za života odrede tko će nastaviti skrb o djetetu, pa to dijete uz inkluzivni, kojeg još ni nema i obiteljsku mirovinu. Nekretnina se prepisuje budućim skrbnicima, valjda država procjenjuje da OSI nije sposoban posjedovati, održavati i sve vezano za to, pa je za državu bolje da ima više socijalnih slučajeva.

Država naravno nudi i alternativu onima koji su slabije pokretni i nisu u stanju sami živjeti bez tuđe pomoći. Ta alternativa me kao oca dvije zdrave kćeri jako boli, a ona je hladna, birokratski hladna da se smrzneš. Tako je bilo do sada, ali HDZ je napravio ogromne pomake: kartice, inkluzivni koge još ogroman dio korisnika ne zna kad će i kako dobiti. Malo su se pogubili u realizaciji donesenog, pardon nemaju pojma ni što ni kako trebaju realizirati. Srećom po nas u vlasti su sad desniji od desnih. Osobe s invaliditetom njima nisu prioritet, ali zato jesu razni aoristi.

„Odraslim osobama koje zbog bolesti, nemoći, starosti, radne nesposobnosti, invalidnosti ili drugih nepovoljnih životnih okolnosti nisu u mogućnosti samostalno skrbiti o svojim osnovnim životnim potrebama, niti im pomoć u njihovom domu mogu osigurati članovi obitelji, kao i osobama koje su se zatekle u posebno teškim životnim prilikama, može se dok takva potreba traje osigurati smještaj u adekvatnoj ustanovi ili udomiteljskoj obitelji, obiteljskom domu, stambenoj zajednici, terapijskoj zajednici, prihvatilištu ili organiziranom stanovanju. Uvijek kada je to moguće korisniku se osigurava smještaj u njegovoj lokalnoj zajednici.“

Predpostavljam to su domovi za starije i nemočne. Osuditi nekog zbog vezanosti stupnja ivalidnosti na doživotni život u domu za starije i nemočne,put je ove države koji je jasan ranjive skupine trebaju skrb, ali kako će se ti mladi, stari prije svega ljudi. Kako se netko osječa kad mu riješenje jedino ostane dom , a invalidnost ne bira. Spoznaja da bilo tko zbog kromosona više ili manje, moždanog koji je udario milimetar lijevo ili desno, nesreće, loma kičme, nesreće na radu je nesposoban živjeti sam je stvarnost. Osuditi sve na isto bez suđenja je zatvor, a ne alternativa. Blago nama! Desni ili lijevi ekstremizam su previše, ali očigledno da smo opet popušili i to jako.