Spustili su se zastori nad još jedan Katarinski sajam, ali ne i nad umjetnošću i umjetničkim slikama našeg brodskog slikara Josipa Vukojevića, koje svojom ljepotom  nadilaze prostor i vrijeme i utiru put u vječni život. S Josipom izlažem već dugi niz godina na Katarinskom sajmu i mogu sada već slobodno i odgovorno  reći da su Josipove  umjetničke slike najomiljenije u ponudi ovoga sajma i oko njegova stola uvijek vlada živost, komunikacija, osmjesi, pozitivna energija, kupnja slika i razgovori o umjetnosti....



Znanost i umjetnost su jedine dvije zvijezde na nebeskom svodu koje sjaje najljepšom svjetlošću i čine ovaj svijet malo ljepšim i ugodnijim mjestom življenja, pa tako isto i Josipove slike čiji su česti motivi razigrani konji vranci i lipicanci, živost i veselje na svatovskim zapregama, unuci koji s bakom ili didom vade topli domaći kruh iz krušne peći, lijepe snaše pokraj đerma i plastova sijena, snježna idila u seoskom dvorištu prepunom pijevaca i purica, ali... ne zaboravlja Josip i motive s našega korza, stare brodove na Savi, i usamljene čamce i sve to skupa čini njegov stol najljepšim, najzanimljivijim i najposjećenijim na Katarinskom sajmu svake godine. 

Svojevremeno sam često odlazio kćeri u posjetu u Osijek pa bih onda tamo na osječkom sajmu antikviteta često viđao i Josipa gdje izlaže svoje radove sa zanimljivim zapažanjem: oko Josipa primjećujem i  nekoliko  uglednih osječkih akademskih slikara čije radove uopće nitko i ne gleda, prolaze pokraj njih kao pokraj turskog groblja, dok oko Josipa opet vlada živost, interes za njegove radove, kupnja i trgovina. To me je navelo na razmišljanje i promišljanje zašto je to tako, zašto danas nitko uopće ne kupuje slike uglednih akademskih slikara i onih istaknutih amatera, već samo Josipove, tražio sam mišljenje i stručnjaka i laika i uvijek sam dobivao jedan te isti odgovor- JOSIPOVE UMJETNIČKE SLIKE IMAJU DUŠU.



 To me je sada već navelo i na filozofsko pitanje, jer filozofija kao kraljica svih znanosti nikada ne griješi, precizna je kao švicarski sat i nameće pitanje od šireg društvenog značaja: da li mi to onda svi skupa živimo možda u svijetu bez duše, da li ovaj surovi i bahati kapitalizam slama i lomi ljudske duše, jesmo li se mi to svi povukli u sebe i svoju egoističnu samoću, digli oko sebe kineske zidove, gledamo samo sebe kako da živimo i preživimo, materijalni svijet nam postaje prioritet, sve je u tom svijetu podređeno samo uspjehu i novcu, svi trčimo za životom a život bježi od nas, i onda... kada vidimo i prepoznao emocije ili osjećaje u Josipovom slikama, kada osjetimo tu dušu, onda se svi osjećamo kao ALICA U ZEMLJI ČUDESA, svi postajemo  nekako SRETNI kao mala djeca i svi nekako uvijek volimo bar na pet minuta malo navratiti i zastati  kod Josipa, možda i nećemo kupiti njegovu sliku jer nemamo love, svi smo danas švorc ko bugarska skupština, ali će nam biti bar malo drago, jer ćemo konačno negdje u Brodu osjetiti i prepoznati kutak za  ljudske emocije i komadić ljudske duše. 

Čovjek bez duše je kao komad namještaja, i boreći se protiv tog osjećaja da ovaj surovi kapitalizam napravi od nas taj komad namještaja i ubije u nama svaku emociju i rani nam dušu, onda svi volimo uvijek rado navratiti na Josipov štand ili  stol, tek toliko da sami sebe podsjetimo ali i uvjerimo da smo svi ipak, još uvijek ljudska bića s dušom i emocijama. Umjetnost je divlji napor da dosegnemo ljepotu koja lebdi iznad nas i čineći taj napor, slikar Josip Vukojević ostavlja neizbrisiv trag svoga postojanja u brodskom kulturnom krugu, trag impresionističkog slikarstva koje otapa hladni led na našim dušama i odmara naše umorne oči. Hvala Josipu što svojom umjetnošću čini ovaj hladni i dosadni svijet malo ljepšim i malo zanimljivijim.



Hvala Josipu Vukojeviću  što nas svojom pojavom, bar na trenutak odvodi u svijet francuskih, boemskih slikara impresionista Monea, Renoara i Pisarra, koji se počinju zanimati za teme i scene iz svakodnevnog života, hvala Josipu što svojom umjetnošću čini ovaj hladni svijet malo toplijim, ljepšim i zanimljivijim.