Voljela je cvijeće i zvala se Jasna. Pisma za Jasnu Lovaković

Sreća i tuga dva su kraja mosta koji se zove život. Imala je samo 45 godina i tek je počela živjeti život punim plućima, a onda je došla korona. Svi smo u početku  mislili da se to događa tamo negdje daleko, u Kini... Jasna sebe nikada nije nazivala umjetnicom, niti se ikada smatrala umjetnicom, već običnom ženom iz naroda koja je voljela cvijeće, ali zapravo, njen cijeli život je jedna mala enciklopedija umjetnosti. Portrete koje je radila tehnikom  suhog pastela, ugljena i grafita, pamte mnogi Brođani koji i danas Jasnine portrete ljubomorni čuvaju u svojim kućama. Vrhunski slikar portretist, majstorica na tkalačkom stanu i stvaranju starohrvatskih ručnih radova, te koautor jednog od najljepših i najvrjednijih književnih ostvarenja na ovim našim prostorima, a to je roman Gnijezdo ljubavi, topla ljubavna priča o Malenoj i Klepetanu.

 Klepetanu je ostao bez svoje Malene. A ja na žalost, također. S Jasnom sam bio osam godina u sretnoj ljubavnoj vezi sve dok se nije pojavio četvrti val korone i oduzeo mi smisao mog života, a to je ljubav, uzeo mi moju Jasnu koju sam istinski, iz srca volio i bio voljen i još uvijek ju volim. Pokraj njena groba postavio sam poštanski sandučić, pišem joj pisma, stavim ruksak na leđa i biciklom krenem  iz Broda prema malom egzotičnom selu  Oriovčić gdje je sahranjena,  izvadim iz poštanskog  sandučića pisma, sjednem onda  na tronožac pokraj njena groba i čitam ih svojoj Jasni. Pa onda poneko poglavlje iz njena romana Gnijezdo ljubavi. I nikada joj ne palim svijeću. I nikada joj ne palim lampione, jer u srcu i očima umjetnika, voljena osoba nikada ne može umrijeti. Spiritualna ljubavna veza s preminulom voljenom osobom za mene je nešto novo, patnja i tuga napali su me kao divlja zvijer, Jasna je umrla, ali  ja ju i dalje volim.

 Njenu smrt sam teška srca  prihvatio, ali s njom se nisam pomirio. Glasine se šire kao požar i već se po selu i gradu počelo pričati kako jedan čovjek sjedi na grobu svoje drage i čita joj pisma, priče, knjige... Ima li u tome nešto loše? Zaslužila je. A onda su mi se počeli javljati i drugi umjetnici širom Lijepe naše, sa željom da i oni Jasni napišu pokoju toplu riječ i tako se svi skupa simbolički sjetimo svih onih naših najmilijih koji su preminuli od korone. Počeli su mi se javljati i naši Brođani, potom i članovi Udruge Učinimo svijet boljim i oni se svi skupa također žele priključiti akciji PISMA ZA JASNU, bit će mi drago, a vjerujem da i Jasna i dobri anđeli koji je čuvaju na nebesima sa zahvalnošću gledaju na ovu vašu malu gestu prijateljstva i ljubavi. Možda i poneka razglednica dobro dođe, neka lijepa misao, utješna riječ... Tko želi, bit će mi drago. JASNA LOVAKOVIĆ, GROBLJE ORIOVČIĆ, 13. RED, GROBNICA BR. 71. OPĆINA PODCRKAVLJE 35 201. Svaku vašu razglednicu, čestitku ili pismo, Darko će Jasni pročitati pokraj njena groba, a onda sve to arhivirati kao svjedočanstvo jednog vremena, vremena u kojem smo se svi skupa u Brodu  borili protiv korona virusa,vremena kojeg ćemo pamtiti cijeli život, vremena koje je mnogima oduzelo živote svojih najmilijih. Volim te Jasna i voljet ću te cijeli svoj život. Tvoj Darko Lončar.