Tamo gdje prestaje logika, počinje Stožer

Jučer su donesene strože epidemiološke mjere. Zabranjuje se rad kafića, teretana, kladionica, zabranjuju se svadbe, nema sportskih događanja osim individualnih sportova i sportova za seniore u najvišem rangu natjecanja. Neki kažu prekasno a neki znanstvenici tvrde da stroge mjere smanjuju širenje virusa za samo 10%.

Jedna stvar u svim ovim zabranama i zaključavanjima "bode u oči". Zabrana sportskih natjecanja i treninga osim za individualne sportaše i za seniore koji se natječu u najvišem rangu natjecanja. Ove mjere su za najmanje do 21. prosinca, a znamo svi da treninga i utakmica nema do ožujka sljedeće godine. Priča se o tome kako nadoknaditi izgubljeno poduzetnicima pogođenih ovom krizom traže se razni modeli obeštećenja, i to je naravno opravdano. Međutim, tko će obeštetiti klubove, pogotovo one klubove koji rade s mlađim kategorijama? Treninga neće biti, dakle neće se upotrebljavati sportske dvorane, roditelji neće plaćati članarinu za djecu koja ne treniraju a lokalne zajednice neće davati novce za nešto čega nema. A trebali bi. Kako će klubovi plaćati trenere kako će dalje funkcionirati? Ovo je drugi puta ove godine da se prestaje s treninzima i natjecanjima. Bojim se da će djeca polako odustajati od sporta a klubovi polako zatvarati svoja vrata.

Još jedna nelogičnost u svemu ovome je da sva ta djeca po raznim klubovima treniraju a idu normalno u školu. Prema mnogim stručnjacima i znanstvenicima djeca su jedan od većih prijenosnika virusa, a kako su djeca asimptomatična ne znaju da su zaraženi i šire virus slobodno. Jednostavno nema logike. Logika postoji za kolonu sjećanja u Vukovaru, logika postoji za procesiju na Hvaru, logika postoji za izbore, logika postoji za škole. Umirovljenik Fuchs ne želi preuzeti odgovornost, već je tu odgovornost prebacio na županije da odlučuju o tome hoće li djeca ići u školu ili će ići na drugi model. Puno stvari u ovoj državi nije logično, a svakog dana se možemo sve više uvjeravati da je tako.

Jednostavno se treba naći model financiranja sportskih klubova, jednostavno djecu ostaviti što bliže tim klubovima, jer ovo će jedan dan proći, djece će biti samo hoće li biti klubova? Kada se razmišlja logično može se puno toga. Može se i mora se. S druge strane mi živimo u Hrvatskoj, i tamo gdje prestaje logika počinje Stožer.