9.4.2022. u 09:08
TEKST: Darko Lončar Daky
Prijavite se da možete ocijeniti članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.
Nizozemci imaju svoj čuveni portret " DAMA S BISERNOM NAUŠNICOM" poznatog flamanskog slikara Johannesa Vermeera iz 17. stoljeća. Osim tajanstvene biserne naušnice portret krasi još i tajanstveni ženin pogled. A u Brodu, možemo se pohvaliti da imamo sada i mi nešto tajanstveno- portret dame s tajanstvenim medaljonom. Ali kod ove naše Marije sve je tajanstveno, tajanstven je i njezin pogled, tajanstven je i njezin MEDALJON, ali tajanstvene je i njezin CIJELI ŽIVOT, jer nitko živ u Brodu uopće ne zna tko je zapravo Marija URLLICH. Iskreno, ne bih ni ja znao da njezin stari nadgrobni spomenik nije otkrila Jasna Lovaković o čemu sam prošli put pisao s aspekta povijesno- etnografskog značaja, budući da je Jasna otkrila najstariji brodski spomen fotokeramički portret iz 19. stoljeća, točnije iz 1894.
Stariji u Brodu ne postoji. No, ja bih se danas osvrnuo više na umjetnički i socijalni značaj ovoga portreta, koga ne krasi samo umjetnička dimenzija s ovim mojim likovnim slikarstvom, nego i umjetničkim ostvarenjem vrhunskog fotografa iz 19. stoljeća koji je napravio vrhunsku, crno bijelu art fotografiju portreta Marije URLLICH s blago naklonenjin poluprofilom, obučena elegantno i otmjeno, u damskom kostimu, dostojanstvenog i bistrog pogleda, s tajanstvenim medaljonom oko vrata. Ozbiljna prijetnja i konkurencija dami s bisernom naušnicom. Portret sam uradio u modernom, ekspresionističkom stilu, u tehnici suhog pastela. Naime, simbolički i metaforički gledano, bojama pastela želim Mariju URLLICH vratiti ponovo u život, među svoje Brođane, želim joj darovati novo rođenje, udahnuti joj boje novog života, novi život bar na trenutak, bar malo, a kasnije još malo.
Tko je zapravo Marija Urllich? Iskreno govoreći, nemam pojma. Nemam blage veze. Raspitivao sam se po Brodu kod naših poznatih brodskih povjesničara i nitko živ uopće ne zna ništa o Mariji Urllich. Na njezinom grobu nema lampiona. Na njezinom grobu nema cvijeća. Njezin grob već odavno nitko ne obilazi. Razumljivo, jer davno je propala carska AUSTRO - Ugarska kada je naša Marija živjela. Jasna nam otkriva samo to da je umrla u 40. godini života i da ju oplakuju suprug i nejaka dječica. Bolno. Previše bolno. Boli do neba. Tko god da joj je oduzeo život, bolest ili prometna nesreća, vrag ili bog, sudbina ili sotona, ova mlada žena nije zaslužila umrijeti, zaslužila je zaboga još dugo, dugo živjeti. Moja umjetnost je u ovom slučaju u službi sprječavanja druge smrti.
Prva smrt je prava smrt i nju ne može nitko ni spriječiti ni zaustaviti. A druga smrt je još gora i još teža, a to je ZABORAV. DRUŠTVENI ZABORAV. Moja zadaća kao umjetnika je da spriječim i zaustavim drugu smrt ove mlade žene i da ju ponovo vratim u život, među svoje Brođane, u svoj lijepi grad na rijeci Savi, Slavonski Brod, bar na trenutak, bar malo, a kasnije još malo. Na njezinu grobu ne palim nikakav lampion. Na njezin grob stavljam samo jedan žuti cvijet prijateljstva, simbola radosti i ponovnog rađanja. Od Jasne. Tako je ona željela. A od Darka, ovaj portret, za uspomenu. Za povratak u novi život među svoje Brođane. Za našu Brođanku Mariju URLLICH, od srca, od Jasne i Darka.
Prijavite se da možete ocijeniti ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.
Prijavite se da možete komentirati ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.