PIŠE VANJA KRNIĆ: Zatvor a ne alternativa

Nekima je djetinjstvo, nekima mladost, nekima i pozne godine su najljepši period života. Svatko od nas ima lijepa siječanja u kojima pamti niz lijepih trenutaka i one loše pokušava zaboraviti. Svi smo jednakim samo nas odabir različitih životnih puteva odvede na različita mjesta koja čine život. Nisam propovjednik, ali propitkujem sve od samog sebe do toga kako ovo društvo učiniti jednog dana boljim i dopadnijim za sve nas. Pošto sam sam član udruge Loco Moto često vidim mlade osobe s invaliditetom  pune života i  sve više otvarajući jedno pitanje o OSI , jedno za drugim pitanjem mi se otvaraju. Zašto  škola Milan Amruš nije napravljena  zašto obećaju novu s figom u džepu, zašto ne grade stanove prilagođene za sve mlade obitelji bez obzira bili oni „ zdravi“ ili po zajednicu bolesni „OSI“, zašto su neka mjesta prilagođena za osobe s invaliditetom samo „ pro forme“???

Zadnje pitanje koje sam postavio je neka vrsta „TABU“ teme vezano u mlade ljude. Gdje idu i što se događa s osobama s invaliditetom koje su sposobne, ali ne toliko da vode samostalan život nakon smrti njegovih  skrbnika i osoba koje su stalno uz njih?

Samoća

Stupanj brige zajednice o najranjivijim pripadnicima  govori o kvaliteti , ali kvantiteti brige o jednakosti bez različitosti. Zajednica kao i oni koji usvajaju, primjenjuju legislativu, razne pravilnike mogu biti jesu maćeha iz nagore noćne more. Sam  se ponekad pitam što nakon? Dokazivanja da nemam nekretninu na sebi strah da ne naslijedim istu je utkan u pravilnike ove diskriminirajuće države. Osobe s invaliditetom moraju posjećivati gruntovnicu i vaditi potvrde da nemaju u posjedu nekretninu u kojoj ne žive. Nastavak primanja pomoći koju svi plaćate u obliku Osobne invalidnine u maksimalnom iznosu od 1500 kn mjesečno, nas kao osobe s 100% invaliditetom čini bogatašima.  U slučaju nasljedstva nastaje problem, koji rezultira gubitkom bogataškog statusa. Živjeti  sam postane navika, kao i samoća koja je neminovna. Djeca naša budućnost kojoj trebamo bit primjer osiguranjem  društva jednakih šansi za sve. Što se događa s djecom s teškim oblicima invaliditeta nakon smrti skrbnika?  Ta tema je i kod nas se o njoj relativno malo piše, a još manje istu istražuje s ciljem  stvaranja preduvjeta da naša budućnost bez obzira imaju li invalidnost ili ne imaju osigurano sutra bez samoće. Njihovim roditeljima, herojima spoznaja da djeci ostavljaju sigurnost rezultirala bi olakšanjem.

Pravilnici zakoni

Naravno kod nas sve počinje i završava u odredbama zakonima , loše  prepisanim pravilnicima neupotrebljivim u svakodnevnom životu.

Naravno postoji Zakon o udomiteljstvu pisan humano do te mjere da se pitam da li ova država želi da otvorimo logore za OSI.  Determinirati  nečiji naredni život bez spoznaje da on ima ime i prezime koje nije članak u Narodnim Novinama je strašno. Obično roditelji za života odrede tko će nastaviti skrb o djetetu, pa to dijete uz invalidninu nasljeđuje i obiteljsku mirovinu. Nekretnina se prepisuje budućim skrbnicima, valjda država procjenjuje da OSI nije sposoban posjedovati, održavati i sve vezano za to, pa je za državu  bolje da ima više socijalnih slučajeva. Država naravno nudi i alternativu onima koji  su slabije pokretni i nisu u stanju sami  živjeti bez tuđe pomoći. Ta alternativa me kao oca dvije zdrave kćeri jako boli, a ona je hladna,  birokratski hladna da se smrzneš.

Tabu

„Poštovani/a

zanima me u svrhu kolumne

Nakon smrti  skrbnika osobe s invaliditetom koja nije u mogućnosti voditi samostalan život u kućanstvu  što se događa s istom, kao i gdje  ista bude smještena? Koji su planovi u narednom periodu za poboljšanje skrbi po navedenom pitanju?“; poslao sam upit na više adresa

„Država nema drugog rješenja za te osobe.... mada kobajage postoji opcija da netko preuzme skrb kao  udomitelj, ali u pravilu je to Centar za socijalnu skrb, a to znači starački dom. Možda najbolje objašnjenje  ili politika je da to bude tabu. Tabu je pravilo koje najbolje funkcionira..., nitko ništa ne pita, jer je neugodno, a OSI  nema koga  pitati ili ne može. Otmica s prisutnim odobrenjem društva, jer je tema previše mučna da je najbolje da bude tabu.“; odgovorio mi je prijatelj Vlado svojim jasnim rječnikom koji pogađa u „sridu“. Nakon njega slijedi birokratski odgovor ,koji je istoznačan, ali birokratski umotan.

„U slučaju smrti skrbnika CZSS dužan je, odmah nakon saznanja o smrti, imenovati svojeg djelatnika koji će privremeno preuzeti skrbničke dužnosti sve dok ne pronađe drugu pogodnu osobu. Najčešće je to osoba bliska štićeniku – srodnik, prijatelj, znanac. Također, CZSS je dužan utvrditi osobno i imovinsko stanje štićenika kako bi se utvrdile obveze novog skrbnika. Iako se odluka o lišenju poslovne sposobnosti donosi na neodređeno vrijeme, lišenje poslovne sposobnosti ne mora biti trajno. Odluka o lišenju donosi se rebus sic stantubus, odnosno sve dok traju postojeće okolnosti. „; pravna klinika

„Odraslim osobama koje zbog bolesti, nemoći, starosti, radne nesposobnosti, invalidnosti ili drugih nepovoljnih životnih okolnosti nisu u mogućnosti samostalno skrbiti o svojim osnovnim životnim potrebama, niti im pomoć u njihovom domu mogu osigurati članovi obitelji, kao i osobama koje su se zatekle u posebno teškim životnim prilikama, može se dok takva potreba traje osigurati smještaj u adekvatnoj ustanovi ili udomiteljskoj obitelji, obiteljskom domu, stambenoj zajednici, terapijskoj zajednici, prihvatilištu ili organiziranom stanovanju. Uvijek kada je to moguće korisniku se osigurava smještaj u njegovoj lokalnoj zajednici.“

Pretpostavljam to su domovi za starije i nemoćne. Osuditi nekog zbog vezanosti stupnja invalidnosti na doživotni život u domu za starije i nemoćne, put je ove države koji je jasan ranjive skupine trebaju  skrb, ali kako će se ti mladi, stari prije svega ljudi. Kako se netko osjeća kad mu rješenje jedino ostane dom , a invalidnost ne bira. Spoznaja da  bilo tko zbog kromosoma više ili manje, moždanog koji je udario milimetar lijevo ili desno, nesreće, loma kičme, nesreće na radu je nesposoban živjeti sam. To je stvarnost. Izbor bez izbora je zatvor, a ne alternativa.