MARIJA KROLO TANDARIĆ, UZORNA MEĐU UZORNIMA: “Ovo je priča koja slavi snagu i uspješnost žena i promovira vrijednost i bogatstvo ruralnog prostora”

Iako ih se svijet, službeno, sjeti 15. listopada, kada se obilježava Međunarodni dan seoske žene, bez njih, njihovog rada, predanosti i vezanosti za zemlju, nema ni opstanka ni obitelji, kao ni budućeg ruralnog prostora. Dokazuje vlastitim primjerom i Marija Krolo Tandarić, predstavnica Brodsko-posavske županije na nedavno održanom izboru za najuzorniju seosku ženu Hrvatske u Novoj Gradiški, koja će, kao jedna od pet kandidatkinja, sredinom ovog mjeseca, biti gošća Europskog parlamenta u Briselu.
Nakon što su se “utišale” emocije i uzbuđenje natjecanja, a osobne vrijednosti i predanost seoskom načinu života, bar jednom godišnje, uspješno su predstavili svima, o Izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu održanom u Novoj Gradiški, uz Svjetski dan seoskih žena, razgovaramo s predstavnicom Brodsko-posavske županije, Marijom Krolo Tandarić koja je, u čitavu priču, ušla na inicijativu lokalne zajednice i Hrvatske poljoprivredne županije. agencije, koji su je prijavili.
Iako je ono što su vidjeli posjetitelji na Izboru tek mali, završni dio čitave priče, Izbor za najuzorniju hrvatsku seosku ženu itekako je zahtjevan i traje poprilično dugo, jer je, uz određene kriterije koje mora imati najuzornija, svaka kandidatkinja bila i domaćica predstavnica Udruge organizatora izbora. Kako je čitav proces izgledao i što se od vas sve očekivalo?
Prije “ceremonijalnog” nastupa pred ocjenjivačkim sudom koji je, iako prepun treme i pozitivnog uzbuđenja, zapravo bio najlakši dio, trebalo je napraviti puno toga i predstaviti se u najboljem svjetlu što sam nastojala učiniti krajem mjeseca kolovoza, kada sam u svom domu u Slavonskom Kobašu, ugostila predstavnica Udruge i županijskog pročelnika za poljoprivredu naše županije, Željka Burazovića. Uz naše slavonsko ruho, tom sam prilikom pripremila i “bakinu i didovu sobu” (to je kuća pokraj naše gdje živim za svoju obitelj koju je suprug nasljedio od pokojnog dide), prošetali smo se imanjem, a goste sam ponudila i nekim od jela koje i inače pripremam za obitelj i prijatelje, a mogu se naći na slavonskoj trpezi poput grah salate, punjenih paprika s krumpirom, slane rolade, slavonske plate, sitnih kolača, pa i baklave, jer, najuzornija seoska žena mora se dobro snalaziti iu kući i na polju.
Upravo to ste, ove godine, pokazale sve, jer, konkurencija je, kažu i članovi žirija, bila jača nego ikada i svaka je od kandidatkinja, mogla ponijeti titulu najuzornije. Što vas, bez lažne skromnosti, čini takvome?
Vrijednost ovog izbora, uz osnaživanje žena i promociju ruralnog prostora, po mom mišljenju je i činjenica da svaka od kandidatkinja nosi svoju priču – sličnu, a opet drugačiju. Nisu to više samo domaćice koje kod kuće čiste i kuhaju, s obzirom da većina visoko obrazovanih žena, koje uz redovan posao, kod kuće sa svojim obiteljima, razvijaju dodatni posao. Riječ je o ženama s vizijom, koje su vlastite ideje pretvorile u uspješne poduzetničke priče, jer upravo to zahtijeva život na selu, što i osobno razumijem. Nositelj našeg gospodarstva je moj suprug Mihael, a ja sam njegova desna ruka, koja mu pomaže u svemu i pruža potporu.

Uz spomenuto obiteljsko gospodarstvo, brigu o kući, suprugu i djeci, siguran sam kako posla ima “preko glave”. Kako izgleda jedan dan u životu seoske žene?
Prije svega ja sam supruga i majka dvojice sinova od tri godine i devet mjeseci, što zahtijeva cjelodnevnu njegovu, skrb i brigu o djeci. Tu je, zatim i moj posao, zaposlena sam u Dječjem vrtiću Ivančica u Oriovcu, po zanimanju magistra ranog i predškolskog odgoja, informatički potkovana, sa znanjem stranih jezika. Riječ je o iznimno odgovornom poslu kojem tako i pristupam i koji zahtijeva svakodnevnu pripremu za obrazovni rad. Nakon odrađene smjene na poslu, slijedi posao na našem gospodstvu, što uključuje brigu o životinjama. Ono u čemu najviše uživam je pravljenje sireva i raznih kolača, a kako bi ravnoteža bila kako treba, tijekom večeri nastojim pronaći i odvojiti vrijeme za prijatelje, druženje i opuštanje.
Moderne seoske žene, vidimo iz i vašeg primjera, odavno više nisu tek domaćice, supruge i majke. Koliko je važno, uz život i rad na selu, obrazovati se, ali i biti upoznat sa suvremenim trendovima poljoprivrede i ruralnog prostora?
Moje mišljenje je da svatko, živio na selu ili u gradu, treba ulagati u sebe, dodatno se obrazovati, pratiti stručna usavršavanja i trendove. Živimo u digitalnom dobu i trebamo se ponašati u skladu s tim. Iako je sve više mladih i žena i muškaraca na selu koji toga postaju svjesni, na žalost, u tom smislu još uvijek i prilično zaostajemo za ostatkom Europe, ali siguran sam i da im se polako približavamo.

Ne tako davno, u svakom je slavonskom selu bilo moguće vidjeti krave na pašama, ai Brodsko-posavska županija čije su se boje branile na izboru se ponosila s jakom mljekarskom industrijom. Obzirom da se na svom gospodarstvu bavite, između ostaloga i stočarstvom i mljekarstvom, kako danas izgleda posao s muzičkim kravama, kakva je perspektiva i koliko je zahtjevno?
Nažalost, rijetke su kuće koje imaju stoku, a još manje muzne krave. To je posao koji ne poznaje crveno u kalendaru, ali s druge strane je i mjesečni prihod (koliko god on bio, ali je redovan). Država bi se, želi li sačuvati i ovo malo preostale domaće proizvodnje, svakako je trebala uključiti i pomoći. Otkupna cijena mlijeka je vrlo niska, što je i glavni razlog odustajanja, a ne posao koji ta grana zahtijeva poljoprivredne proizvodnje, jer svi mi koji živimo na selu smo vrijedni i svjesni onoga što zahtijeva takav stil života.

Uz stočarstvo, mljekarstvo, svinjogojstvo i ratarstvo kojima se vaša obitelj, pa tako i Vi bavite, još jedan jaki adut kojim ste se mogli pohvaliti ljubav prema konjima i sudjelovanjem na pokladnim jahanjima. Što nam možete reći o toj ljubavi i koliko je važno, u smislu čuvanja tradicije, ali i prepoznatljivosti, sačuvati vječnu vezu između Slavonaca i konja?
Konji su ljubav od malih nogu, još od moje treće godine, kada je otac kupio konje. S njima sam odrasla cijeli život, hranila ih, brinula, trenirala, te je, kao članica Konjogojske udruge Slavonski Brod, sudjelovala na brojnim manifestacijama i osvojila nagrade za najbolje tehničko jahanje i najljepšu jahačicu. Tu su i Pokladna jahanja, na kojima također redovito sudjelujem. Vjerujem kako je taj ogroman običaj bogatstvo Slavonije, ali i period veselja uz pjesmu i druženje, kao i prilika da domaćini, s ponosom, pokažu ruho sačuvano od svojih predaka i priprema delicija koje su, također naš prepoznatljiv brend. Kroz organizaciju se pokazuje zajedništvo ljudi, a upravo je to i snaga tradicije koju je neophodno sačuvati i prenijeti mladim generacijama.
Uz predivno ukrašen štand, iznimno ste zapaženi bili i po nošnji. U čemu ste se predstavili publici i žiriju Izbora za najuzorniju seosku ženu, je li riječ o vašoj nošnji i što vam osobno znači taj element tradicije i folklorne baštine?
Nošnju koju sam nosila na izboru za najuzorniju seosku ženu dijelim na dva dijela. Prvi dio je naslijeđe od bake (mamine mame) a drugi onaj za kojeg je zadužena žena zlatnih ruku, Jelena Dudrak, koja je ručno izvezla zlato po njoj, jer što je Slavonija bez zlatoveza?

Sigurna sam kako u sve ovo ne bismo mogli ući bez snažne podrške obitelji koja je s vama bila tijekom cijelog procesa, pa i na natjecanju. Koliko vam je to važno, kako klinci razmišljaju o životu na selu?
Obitelj mi je bila neizmjerna podrška tijekom priprema i na sam dan izbora na čemu sam im neizmjerno zahvalna, kao i svim prijateljima i susjedima koji su moju viziju pretvorili u stvarnost. Uredili smo prezentacijski stol baš onako kako sam to zamislila, stoga hvala svim vrijednim rukama koje su u tom procesu sudjelovale. Ponosna sam na činjenicu da se moja djeca igraju oko nas dok mi obavljamo poslove na gospodaštvu, što je, inače, posebna vrijednost sela i života u ruralnom prostoru. Osim “vanjskih” igrača koji su im na raspolaganju, vole se igrati sa svim prirodnim oko sebe-slamom, djetelinom, kukuruzom, lišćem i cvijećem, a najviše uživaju u vožnji traktorom. Što će raditi kad odrastu, njihov je odabir, ali još su mali, pa su takve odluke, na sreću i daleko. Nema nikakvog pritiska da se mora nastaviti obiteljski posao. Radit će u životu ono što budu htjeli i živjeti gdje sami odluče, bilo to selo ili grad.
Što ste naučili iz čitavog ovog iskustva, kako je bilo predstavljati svoju Županiju, kakvi su vam planovi i što bi poručili drugim mladim ženama koje bi tek razmišljale?
Izbor za najuzorniju seosku ženu Hrvatske za mene osobno je bilo predivno iskustvo i uživala sam u svakom trenutku. Uz ispunjen dan i prekrasno osmišljen program, izuzetno sam ponosna što je upravo moja, Brodsko-posavska županija bila je domaćin priredbe i što sem na jednom mjestu, moglo vidjeti neizmjerno bogatstvo narondih nošnji i tradicijske baštine svih krajeva Lijepe naše. Zbog svega toga, poručujem svim ženama i djevojkama koje se žele prijaviti, samo naprijed. Da, razdoblje pred natjecanje bit će iznimno stresno, pun obveza i priprema, ali osjećaj zadovoljstva i ispunjenja, baš kao iu životu i radu na selu, tim je samo ljepši, nešto što se pamti zauvijek. Oism toga, prilika je ovo za upoznati toliko novih ljudi, jer, osobno, dok u sve ovo i sama nisam ušla, nisam ni znala da postoji Udruga Uzorne Hrvatske Seoske žene. Zbog svega toga, ovo je iskustvo prekrasna priča s puno nezaboravnih događaja, ali i sjajna prilika za afirmaciju snažnih, uspješnih i vrijednih žena, kao i značaja i vrijednosti hrvatskog sela, što ću se, zajedno s još četiri kandidatkinje, iskreno nadam, imati priliku, predstaviti iu Europskom parlamentu, gdje ćemo boraviti od 19-20.11., čemu se iznimno veselim.