Liječnica upozorava: Zbog starenja stanovništva slijede dvije nove pandemije

Niz aktivnosti obilježit će sutra Svjetski dan Parkinsonove bolesti. O metodama borbe protiv nje i nadolazećoj pandemiji neureodegenerativnih bolesti razgovarali smo s doc. prim. Vladimirom Vuletić, predstojnicom Zavoda za neurologiju KBC-a Rijeka i predsjednicom udruge Parkinson i Mi. Kako prepoznati Parkinsonovu bolest i koja populacija obolijeva? Prvo se primjećuje tremor u mirovanju jedne ruke ili noge koji može prijeći i na drugu stranu te usporenost, otežano započinjanje kretnji, zakočenost, pognut stav, sitan korak, sitan rukopis, blokiranje kretnji. Uz to, oboljeli imaju problema sa spavanjem, osjetom mirisa, anksioznosti, tjeskobom, konstipacijom. Najčešće obolijeva populacija iznad 60 godina, među kojom je učestalost 1,5%, a 3% kod populacije iznad 80. Međutim, jedan od 10 novooboljelih mlađi je od 40 godina.

Tko su kandidati za dubinsku mozgovnu stimulaciju i kakav je to zahvat? Dubinska mozgovna stimulacija (DBS) jedna je od metoda invazivnog liječenja Parkinsonove bolesti kod koje medicinski uređaj, sličan pejsmejkeru, ima precizno postavljene elektrode u ciljna mjesta u mozgu i spojene s pulsnim generatorom u prsištu, koji generira visokofrekventnu elektrostimulaciju te tako osigurava bolju kontrolu pokreta, smanjuje simptome i popravlja kvalitetu života. Ta metoda nije indicirana kod svih pacijenata, nego se na temelju striktnih kriterija ocjenjuje moguća korist. Bolesnici ne smiju biti loši kognitivno, tj. dementni i izrazito depresivni te moraju biti bez težih komorbiditeta.

Treba biti realan jer DBS ne zaustavlja bolest koja je progresivna, nijedna je metoda ne zaustavlja, i još je neizlječiva. Važna je i podrška obitelji. Više od 160.000 pacijenata diljem svijeta liječeno je na taj način. Ti signali mogu omogućiti bolje funkcioniranje moždanih krugova koji kontroliraju pokret i blokirati neke od poruka mozga koje uzrokuju invalidne motoričke simptome. Rezultat je da je bolesnik mobilan i može osjetiti veću kontrolu nad pokretima tijela, znači lakše obavljati svakodnevne zadatke.

Kako je COVID-19 utjecao na oboljele od neurodegenerativnih bolesti? Izolacija i socijalno distanciranje ponašanja su koja nikako ne pridonose dobrom stanju oboljelih od kroničnih neurodegenerativnih bolesti, kao ni manjak fizičke aktivnosti. Parkinsonova bolest može uzrokovati respiratorne smetnje, posebno u uznapredovaloj fazi, te među ostalim, zbog pognutog stava i rigora mišića, reduciran disajni kapacitet pluća. Prema nekim studijama, prolongirani stres može razotkriti mnoge latentne kliničke slike Parkinsonove bolesti pa postoji mogućnost da nakon pandemije svjedočimo većem broju oboljelih. Radili smo istraživanje na Klinici i ustanovili da su u pandemiji nastupila motorička i nemotorička pogoršanja, posebno anksioznost, depresija, apatija i sl. Mnogim našim pacijentima morali smo dizati doze lijekova zbog pogoršanja. Oni koji su imali SARS-CoV-2 virusnu infekciju različito su prolazili, ovisno o dobi, težini i duljini bolesti.

Oboljeli od demencija i drugih neurodegenerativnih bolesti nemaju veći rizik obolijevanja, ali imaju lošije ishode, teže kliničke slike. Post-COVID sindromi su česti, s kakvim se neurološkim posljedicama COVID-19 susrećete? Post-COVID neurološki sindrom prisutan je u oko 40% bolesnika dugo nakon preboljene infekcije, i to bez obzira na težinu kliničke slike. Kod nekih je opisivan i 12 mjeseci iza akutne infekcije. To je postvirusni sindrom uzrokovan odgovorom mozga i tijela na infekciju virusom SARS-CoV-2. Općenito je medicinska struka uočila post-COVID sindrom koji obuhvaća mnoge specijalističke djelatnosti (kardiološke, pulmološke, psihijatrijske, psihološke, neurološke itd.).

Ne zna se sigurno, ali izgleda da je post-COVID neurološki sindrom posljedica abnormalnosti u živčanom, metaboličkom i imunosnom sustavu. Karakterizira ga produljena pojava depresije, razne neuromuskularne bolesti, od slabosti mišića i miopatija i dalje, tjeskobe, umora, poremećaja spavanja, različiti kognitivni problemi, od problema s koncentracijom, pažnjom, pamćenjem i dalje, "moždana magla", vrtoglavica, glavobolja, gubitak mirisa, bolesti pokreta, epilepsije, cerebrovaskularne bolesti itd. Teži simptomi bili su prisutni kod težih akutnih infekcija (mehanička ventilacija, boravak u JIL-u, encefalopatija itd.). Barem jedan neurološki simptom prijavilo je 87,4% pacijenata, a na kvalitetu života utjecao je kod 44,1% bolesnika. Mi smo na Klinici za neurologiju u KBC-u Rijeka osnovali i post-COVID ambulantu, u koju se najviše javlja mlađa populacija jer joj ti simptomi smetaju u funkcioniranju.

S obzirom na to da smo populacija koja sve više stari, što se može očekivati na području neurodegenerativnih bolesti? Demencije zahvaćaju 10% populacije iznad 65 godina, a znamo da se mogu pojavljivati i u mlađoj dobi. Najavljuju se nove dvije pandemije u vrlo bliskoj budućnosti jer su procjene da će Alzheimerova i Parkinsonova bolest biti dvostruko češće do 2050. godine i poprimiti razmjere pandemije. Za tu skupinu bolesti još uvijek nema pravog lijeka. Ulažu se golemi napori i sredstva da se shvati biološka osnova tih kompleksnih bolesti mozga kako bi se našao pravi lijek koji ne bi samo ublažavao bolest već i liječio. Mi znamo da je produljen životni vijek u populaciji i da su vodeći uzroci smrti kardiovaskularne i maligne bolesti, ali treba imati na umu da su neurodegenerativne bolesti u porastu i povezane s dobi. To ima golem utjecaj na pojedince, obitelji i društvo u cjelini. Za sada te bolesti zahtijevaju pravilnu medicinsku skrb i pomoć društva oboljelima i njihovim obiteljima. Je li naš zdravstveni sustav spreman za te pandemije? U zapadnim zemljama postoje mnoge mogućnosti i modeli koji su se pokazali uspješni, ali mi kaskamo za svijetom u dijagnostici, liječenju i skrbi. Naše zdravstvo iscrpljeno COVID-19 pandemijom već sada treba misliti kako spremno dočekati te pandemije u budućnosti.

Moramo pratiti iskustva ostalih razvijenih zemalja Europe. Ne znamo točno koliko pacijenata s demencijom imamo u RH i moramo stvoriti registar pacijenata te preduvjete za ranu dijagnostiku i provođenje skrbi. Samo pravovaljana dijagnostika, skrb i liječenje poboljšavaju kvalitetu života svih dionika, smanjuju troškove, a društvenoj zajednici donose velike uštede, pokazuje iskustvo drugih zemalja. Pravovaljana skrb omogućuje da pacijent ostaje u svom "kućnom" okruženju što dulje i kasnije odlazi u institucije skrbi. Potreban nam je nacionalni plan za suzbijanje tih čestih neurodegenerativnih bolesti. Istina je da imamo vrlo malo i nedovoljno domova koji žele i znaju skrbiti o oboljelima od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, na tome se mora raditi. Svakako trebamo centre za Alzheimerovu i Parkinsonovu bolest. Mogu li si ljudi sami pomoći, odnosno načinom života bar donekle prevenirati bolesti pokreta i kognitivnih poremećaja? Nema stopostotne prevencije, ali smanjenjem rizičnih faktora i liječenjem bolesti poput šećerne bolesti, hipertenzije, debljine, povišenih masnoća itd. smanjujemo rizik. No, ne uklanjamo bolest. Vježbanje i fizička aktivnost, edukacija, pravilna prehrana, kognitivna stimulacija i veće kognitivne rezerve svakako pridonose. Moždani udar u vrhu je najčešćih uzročnika smrtnosti. Kad ste došli na čelo Klinike prije pet godina, krenuli ste uvoditi trombolizu i tromboektomiju kao uspješne metode liječenja, pod uvjetom da se dođe u kratkom roku u bolnicu.

Kako danas to liječenje funkcionira? Tromboliza se već koristila u liječenju moždanog udara u Rijeci, ali je nedovoljno ljudi dolazilo u vremenskom prozoru da bi imali korist od tog učinkovitog liječenja. Ono što smo uveli nova je mehanička trombektomija kao način liječenja (neurointervencija) moždanih udara i otada, nakon niza akcija i edukacija, daleko veći postotak pacijenata s akutnim ishemijskim moždanim udarom dolazi u vremenskom prozoru, koji je za trombolizu 4 i pol sata, a za mehaničku trombektomiju 6 sati. Time su bolji ishodi, tj. brže neovisno samostalno funkcioniraju i vraćaju se u normalan život. U svakoj minuti brze intervencije spasimo dva milijuna neurona. Ono o čemu treba misliti uhodan je sustav u kojem možemo nakon akutnog liječenja u bolnici premjestiti bolesnika ili na rehabilitaciju ili na kroničnu skrb kako bi se što prije, ako je moguće, rehabilitirao za svakodnevne aktivnosti i funkcioniranje i imao dostojanstven i kvalitetan život i nakon moždanog udara.

(Izvor: večernji.hr)