DNEVNIK BOLESNIKA: Slinavko ne možeš ući

Borba za svaki gutljaj mnogima nepojmljiva je danas meni kao osobi. Gledati čašu punu vode, a ne moći progutati kap iste, gledati druge kako jedu sarmu, kobasicu, a ne moći ništa. Još strašnije je  što su zaključili da mi nema pomoći , upravo oni koji su mi trebali pomoći u mome gradu. Nažalost pomoć sam našao u Zagrebu. Kod prekrasne logopedice i operacija ponovno gutanje je mogla početi. Naravn

Ne možeš ući takav, slina ti curi

Novi terapeut Tomo je bajker i gurman. Svako jutro u ˝Dobru jutru˝, je bio kuhar, koji je pola 9 ujutro davao preporuku vina za piti, naravno za taj dan. 1 l vina svaki dan? Komentar je bio uvijek isti. Pijan je garant.

Siječanj 2011. je bio čisto čekanje veljače da idem na pretrage na Rebro da vide gdje zapinje gutanje. Taman je prije puta napokon došao poštar sa zaostacima osobne invalidnine. Idem vidjeti zašto ne gutam. Na Rebru sam ležao 1989. zbog operacije stenoze aorte. Sad sam išao u zelenu zgradu, koja je bila totalno modernistička u odnosu na kakvu je ja pamtim, naravno na stražnji ulaz. Na ulazu mi je medicinska sestra povikala:

- Ne možeš ući takav, slina ti curi.

 Koje poniženje, a  nisam u tome svome jadu odgovoriti. Jadno do bola.

Supruga je dobila rogove:

- Zar ne vidite da je on bolestan?

Njoj nije bilo bitno što ne mogu gutati. Koje poniženje, zar sam ljigav? Gore me čekao  dr. Ivan koji je tad bio na specijalizaciji otorine na Rebru. Tu sam slinav kakav jesam, a slinav jesam ušao preko reda. Pregled je bio sa nekom spravom koji ti ture u nos, kao da deaktiviraju bombu u tebi. Liječnik me uputio na snimanje akta gutanja, koje je Ivan dogovorio odmah za par dana. Dobio sam i još jednu dijagnozu prvu vezanu uz gutanje: ˝teška disfagija˝.To je bio prvi korak prema ponovnom gutanju, nakon više od godinu dana!  Toga Ivana (sina od profesorice kemije) sam bio uvjeren da viđam na Fran Mihaljeviću stanju sediranosti, na kraju  je ispalo da mi pomaže čovjek kojeg jedva poznajem. Dobio sam i preporuku da idem kod logopedice Tamare na Šalatu na vježbe gutanja. Nije me odbila kao logopedica iz Slavonskog Broda, nego je pristala raditi sa mnom, na neviđeno što bi rekli. Odmah smo dogovorili termin kod nje i spavanje u Maksimirskoj kod prijateljice Danijele u  ožujku 2011. Još par dana pa ću snimiti akt gutanja, pa ću znati gdje zapinje. Slinavko sram je bilo! Veljača 2011. trebalo bi u uvrstiti još jedan od silnih dana koje obilježavamo, npr. Dan  gutanja. Opet nakon par dana cestarina i drndanje po kolotracima do Zagreba. Obavim ovaj pregled , pa u ožujku opet u Zagreb.

Operacija ponovo gutanje

Došli smo na Rebro, ali ovaj put u staru zgradu, u kojoj nisam bio od 1989. i operacije stenoze aorte. Sve mi je više/manje bilo isto, jedino što sam kao dijete ležao negdje gore, a taj rengen koji će mi snimati akt gutanja je dolje, ulazna vrata su bila nova, ona koja se sama otvaraju.
Opet me dočekao Ivan sin od moje profesorice kemije, a svejedno smo se viđali po svim bolnicama u Zagrebu. Ušao sam opet preko veze. Morao sam se skinuti u potkošulju tj. supruga mi ju je skinula i obukla. Unutra neki kao pult. Ovaj put neću leći. 

-Donijet ćemo ti kontrastno sredstvo da ga progutaš. -Donijeli su mi ga kao rakijicu, bogme su štedili.

- Kad ti kažemo gutaj, onda, progutaj gutljaj.
Gutaj, bio sam nabrijan i mislim da sam više od pola toga sredstva stavio u usta da gutam. Fuuuj pa to sredstvo ima okus kao da pijem tekućinu od prljavih čarapa, odstajalih par dana u kanti. Nigdje pored mene nije bilo posude za pljuvanje, pa sam pljunuo natrag u tu čašu. Higijenski do bola.
-Bit će dovoljno, izađite vani i sa čekajte da doktorica napiše nalaz.

 Toliko mi je to kontrasno sredstvo diglo sve, da je supruga narednih pola sata samo brisala moju slinu.
Napokon nalaz, donijela je doktorica. 

-Nažalost kontrasno sredstvo nije prošlo do želuca, dijagnoza je potvrđena teška disfagija.

Pisalo je u nalazu -otežan akt gutanja. Bio sam gladan, na povratku moja Macola je bilo Ježevo, gdje me je supruga točila mljevenim i propasiranim piletom na parkingu. Imam dijagnozu, sad znam da ne mogu gutati, ali gutati ću ja i kamenje još ako bude trebalo. Medicina je poput sexa. Ima četiri temelja: gore, dolje, unutra, van. Sve mi se nekako zasnivalo na tome. Digni ruke, gore, noge, pa spusti dolje. Uvuci stomak, unutra, van. Stavi kateter, braunilu, sondu ili kanilu unutra,  pa je izvadi van. Baš poput seksa u serijama ponavljanja od 10-ak puta Sve u svemu medicina je seks unutra/ van i gotovo.

 Pogotovo ako umreš, srce ti stiskaju isto gore dolje, ako ne uspiju jbg. samo zabilježe vrijeme smrti. Na kraju bi naravno bilo ono: svršili smo, pardon gotovi smo sa vježbom. Meni je bio muški terapeut.

Izlazak s terapeutom

 -Sad ćemo izaći van.  -Muški terapeut me zove van. Van?? 

-Idemo na stepenice. 

Dobro je, već sam se uplašio. U rano jutro planinarenje gore/ dolje po stepenicama. Ta veljača mi je proletjela u nekoj rutini, polako smo se spremali za ožujak i boravak 5 dana u Zagrebu i napokon logopedski tretman. Gusku sam u dva mjeseca prebolio, iako sam joj znao nekad u noćnom pišanju namignuti. Nije se micala vjerno me čekala bačena iza wc školjke. Samo brijanje bilo je posebna kategorija. Imam 30 godina, pa valjda se mogu obrijati sam, ajd dobro ne baš sam. Zamolio sam suprugu da me namaže pjenom za brijanje i da britvicu. Pa da krenemo, pošto mi nije bilo zgodno puštati bradu zbog stalnog slinjenja. Opet standardna metoda gore, dolje. Desetak minuta sam se brijao, sjetio sam se čak i dlake u nosu obrijati. Zgodno je to brijanje, jer možeš pljunuti u lavabo, a ne u onu groznu posudu. Kad sam vidio da ću izazvati poplavu u stanove ispod, prekinuo sam. 

-Dođi vidi kako sam se obrijao!

 Bio sam ponosan, što sam se polu sam obrijao, bez ijedne ozljede ili otvorenog krvarenja. Supruga se taman spremala na posao. Obrisala mi je pjenu i opalila se smijati. 

-Ajde se sad pogledaj.

 Okrenuo sam se prema ogledalu i ugledao polu bradatog sebe. Nisam znao da li bi se smijao ili plakao. Deset minuta brijanja, a lijevu stranu lica nisam ni malo obrijao, ali zato je desna bila savršeno obrijana. 

- Ne sekiraj se popravit ću ti. Tako je to kad se hoćeš  sam brijati.

"Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu  i zdravom tijelu“ -Arthur Schonpenhauer, jedan od tri najbolja filozofa po mom mišljenju. Po toj njegovoj bio bi krajnje nesretna osoba: niti sam nešto posebno plemenitog karaktera, niti mi je tijelo zdravo, ali um sam nastojao sačuvati da bude vedar, kao i temperament, sretan.

 

˝VANJA GUTAJ˝!

Započela je operacija Šalata, pod kodnim nazivom “Vanja gutaj“. Ujutro smo krenuli kod prijateljice Danijele na spavanje, pa na vježbe. Našli smo je iz prve, ajd dobro druge, uz pomoć navigacije. Nisam mogao dočekati da dođemo kod nje u wc, potjeralo me pišati. Stan je lijep, ali poslije pišanja. 

-Danijela curi ti  u kupatilu, ne od mog pišanja. Nego od kata iznad!

-Hmm, vidi stvarno, morat ću zvati majstora, rekla je Danijela.

 Legao sam spavat, jer smo sutra u 8 morali biti na Šalati. Probudilo me drndanje tramvaja, već u 5 ujutro mislim. Šalatu smo našli iz prve, nekako je taj odjel bio preko puta Medikola gdje sam imao moždani, moram priznati taj dio  Zagreba mi je totalno izgledao nepoznato. Po fonijatriji sam šetao sa svojom posudom za pljuvanje, kao nekakav prosjak, dobro da mi netko nije ubacio kunu u nju. Logopedica Tamara je nakon par minuta izašla:

-Ooo moji Brođani, možete ući.

Supruga, posuda i ja smo ušli unutra. Sjeo sam ispred ogledala. Ova logopedica je zmaj  pomislio sam. Sinko sve je stvar motivacije, kako bi Ćiro rekao. Odmah sam vidio da je Tamara strašan optimist, stručnjak i motivator. Baš mi je takav trebao. Nema apsolutno nikakve veze sa Brodom, rodom je iz Bihaća. Ni jednom nije rekla, ti nećeš, nego mi je rekla:

- Ti ćeš za godinu dana gutati i doći kod mene bez te posude.

Rekla mi je da mora sa mnom raditi da uspori moj govor i da moj japanski, postane razumljivi hrvatski. 

-Da li bi mogli do 11 otići do glavne sestre Mire na Rebro, ona se bavi sa gutanjem.

Još sam  toga dana se kesio, namigivao, slao puse Tamari, mrštio se, čak sam i pjevao iako nemam sluha, ali bio sam sretan, jer je napokon krenulo. Na KBC Rebro smo na onkologiji potražili sestru Miru, tamo sam  ostao šokiran kad sam vidio dječji dio i male anđele, kroz staklo u izolaciji. “Sudbina miješa, karte, a mi igramo“-Arthur Schonpenhauer .