DNEVNIK BOLESNIKA: Poljem se širi miris ljiljana

Dok se boriš za vlastiti život shvatiš da pojedinci nestaju jedan po jedan, a uz mene ostaju oni najhrabriji prijatelji, članovi obitelji, a kukavice nestaju, ali oni  hrabri daju do znanja da u nevolji nema mjesta za predrasude.. Nevolja zvana bolest da ti do znanja tko je tko i kakav je tko. Neki su stvarno u nevolji veliki, ali neki su manji od najmanjeg zrna.

Kad si u banani…

 O čemu sam razmišljao u bolnicama do sada? Iznad mene je bio neki trokutasti držač za ruke. Uvijek kad bi se zakašljao hvatao bi njega desnom rukom i dok bi padao natrag na jastuk….brže bolje bi tražio posudu da pljunem u nju. Konfucije  i njegovo učenje se zasnivaju na tri koncepta: čovjekoljublja, ispravnosti i rituala: iako mi je prije njegovo učenje odgovaralo. Sve je suprotno kad si u stanju borbe za sebe. U bolnicama kao pacijent sam prije svega imao konfuzan tok misli. U tim trenucima više mi je odgovarala ona od Nichea: "Što me ne uništi, čini me jačim". Život, izgubiti ga, ma zaboli me ona stvar. Puno puta sam pomislio gdje je tome kraj i da sam tome stanem na kraj. Suicidalan nisam, a da sam razmišljao o tome jesam. Onda bi pogledao ono pismo od Hane. “Tata jedva čekamo da dođeš kući i da igramo onu špijunsku igru, volim te najviše“. Te 2009. sam još u 10. mjesecu kupio djeci poklone i tu igru koju nisam razumio do danas kako se igra. Odustati od borbe, pa ne pada mi na pamet. Nisam dopustio doktorima da me srede, pa neću ni crvićima da me pojedu, ja naprosto nisam jestiv. Nedam se ja, ću to preživjeti. Desnu ruku neću dići na sebe, kad već ne mogu lijevu. U petak je doktorica u viziti mi rekla, da će pisati da mi još za dva mjeseca produže toplice.

- Molim Vas ja bi kući.

-U ponedjeljak ću ti reći što sam odlučila.

Poljem se širi miris ljiljana

Došla je subota i supruga kod mene sa Teom. Idem u kuću i to autom. Supruga je stavila Teu u sjedalicu, pa kolica u prtljažnik. Po propisima Teu i mene je vezala. Moji mama i tata su došli taj vikend sa Hanom. Napokon obitelj na okupu. Kao pravi Bosanac koji sa Bosnom nema veze, našao sam cd od Halida i pjesmu Poljem se širi miris ljiljana. Naravno otvorili smo prozor, pojačali muziku i tako se vozali po Krapinskim toplicama. Koji likovi! Kuća je bila prelijepa. Obišli smo sobu, otuširali se, fotografirali obiteljski. Tea se već pomalo navikla na mene, a Hana je uvijek bila moja maza. Živio sam za baš te trenutke. "Tko ima zašto zbog kojeg živi, može se nositi s gotovo bilo kojim kako", opet  Friedrich Niche.

Nedjelja je dan u bolnici, kad se ne isplati ni umrijeti, jer je naprosto dosadno. Sve bude kasnije. Čak i nema onog glupog pitanja da  li ste imali stolicu. Da, imao sam stolicu, čak i onu pomičnu. Jezikoslovci su stvarno smislili glupe nazive u bolnici pogotovo za fiziološke potrebe. Princeza, guska, patka, stolica… sranje na 100 načina. Princeza mi je i dalje najjača. Kako su mi atrofirani mišići jačali, tako me i rame sve manje boljelo. Bio sam i sve pokretniji, čak sam i pet metara mogao savladati sa štakom. Kad kreneš gledaš kako da što prije sjedneš natrag u invalidska  kolica. Ponedjeljak i vizita.

Izlazim na  uvjetno na slobodu

-Vidim da si počeo padati u depresiju za 4 tjedna ideš kući 21. lipnja.

Jupii, nakon više od 180 dana bolnica kući. Emocije su mi bile pomiješane od radosti do tuge. Sljedeći tjedan sa trebao biti kum u svatovima. Morao sam kumu javit da ne mogu biti kum. Bio je to poraz i tuga za mene. Odgovorio mi je da ću biti kum njegovoj djeci i da se borim da što prije ozdravim. Emocije u bolnici se dinamički izmjenjuju. Plan mi je bio popeti se do 4 kata gdje živim svojim nogama, nadao sam se da ću ga ostvariti. Da bi krenuo naprijed moraš prošlost ostaviti iza sebe! Lako zvuči, ali to mi je od svega bilo i je najteže napraviti. Oprostiti dr. Pandaku, rado bi to napravio da znam kako, ali ne znam kako, niti sam siguran da to želim. Prošlost mi se direktno reflektirala na sadašnjost. Gurao sam sam sebe. Metar više, koji sam ja car, hrabrio sam se, srušit ću rekord na paraolimpijadi. Mislim da sam već tad potukao sve crnogorske rekorde. Meni je rekord na 100 m hodnika, bio 50. Za 50 m  hodnika u N2 u toplicama mi treba 10 min.  Istina imao sam blagu borbu sa gravitacijom, gadura htjela me  baciti unatrag, prevrnuti na leđa. Bitno je jedino da više koraka radim naprijed, nego natrag. Tako da sam uvijek bio korak naprijed. Više ne padam pred nikim, pa ni pred njom. Relacija mog hoda je svaki puta bila sve duža. Da su mi otvorili vrata završio bi ko zna gdje. Ne bi bio  Forest Gump, jer ovo nije Amerika, vjerovatno bi išao do Kamčatke i natrag…. 20-ak tisuća km, a ja sa na metrima još uvijek. “Dinar, po dinar, palača“, govorili su stari. Kod mene bi to bilo: metar po metar, 10 metara. Približavao se taj 22. svibanj i subota svatova, gdje sam samo želio biti kum. Svima nama mnogi snovi se ne ostvare. Dno je bilo iza mene idem naprijed, metar po metar. 

I have a dream, čuveni govor Martina Luthera Kinga, mnogo puta mi je bio inspiracija i taj mi govor i dan danas često odzvanja u ušima, iako se dogodio davno prije mene. Imam li ja ja pravo na san? San ti je utočište kad si u krevetu. Tad možeš trčati, ljubiti, igrati košarku, jesti pečenku, nositi kćer. Kad se probudiš dogodi se stvarnost. Stvarnost je drugačija i meni osobno nimalo dopadna. Bitno je pobijediti. Izgubiti svoje ja i podati se njoj, to znači izgubiti samog sebe.
-Da li pristaješ da kad dođeš u Slavonski Brod da ti ugrade Peg, onu cijev u stomak za hranjenje? pitala me doktorica. 

S Hanom sam u parkiću sjedio, umjesto popravljanja frizure. Poporavljao sam sondu, bolje mi je stajala iza uha.

Prošao sam put od raja do pakla sad bi ponovo u raj, koji se zove život! Za to se borim i izborit ću se. Pristajem, nisam ni trena razmišljao, jer više nisam imao snage. Agonija zvana borba za život me bacila u tih pola godine na koljena. Pristao bih tad na sve, samo da idem kući. Da mi je budan sanjati, mnogo puta sam pomislio. Supruga je tad hrabro stajala uz mene. Puno puta sam pomislio da bi dao svoj život da samo jedan dan mogu biti zdrav. Čak sam i taj palac uspio probuditi, pomakao se! Istina je ono da bolestan čovjek sanja samo jedno, da je zdrav. Došao je i taj dan, kad sam trebao biti kum. Nervoza, užas, osjećao sam se totalno uništeno. Pa zar ni kum mogu biti? Nažalost taj put ne. Imao sam svoje izaslanike u svatovima: roditelje i kćer. Pao sam pod utjecaj Arthura Schopenhauera i bio sam na rubu pesimizma. Oko pet sati su mi počele stizati slike iz svatova koje su mi slali prijatelji, tako da sam na neki način bio u njima.

 Pesimizam nije za mene, ipak sam klasa optimist. Hana je bila u tim svatovima, tako da sam bio i ja na neki način. Nije mi bilo jasno kako postoji toliko nepravde na ovome svijetu. Tisuću pitanja u glavi, ali bez racionalnog odgovora. Preživio sam i tu besanu noć. Sljedeće jutro je došla supruga. 

-Netko ti dolazi, idemo van!

Kum legenda!

Čekali smo vani, a ono stiže  zelena Seat Ibiza sa kumom i suprugom. Prvi dan braka su se vozili 250 km do mene, carevi, što drugo za napisati. Prvi dan braka oni su odlučili doći kod mene. Naježio sam se, od sreće naravno.

- Nije te bilo, ali bio si sa nama, čak smo te i upisali za kuma. Ti si moj kum i ozdravi što prije! Pravio sam se važan, ma ja sam skoro zdrav.

 La vita e bella. Ipak postoje dobri ljudi!. Odlučio sam se kondicijski pripremiti, naravno uz pomoć fizioterapeuta, da se mogu sam popeti na 4 kat na kojem živim. Prvo sam imao kružne pripreme po hodnicima N2, vidio sam vrata u staklu sa stepeništem. Ako postoji N2, onda postoji i N1. Nagovorio sam Martinu da siđemo kat dolje, da napokon hodajući napustim svoju pećinu. Stepenica, po stepenica i bili smo dolje, pogodio sam N1 odjel. Martina mi je rekla da idemo do drugog stepeništa da se popnemo gore. Postoji još jedan kat ispod, jer to onda N prizemlje? Primijetio sam da na svakoj drugoj sobi piše izolacija. Da nisu to zaostaci pacijenata iz Černobilske nesreće iz 1986, pa su zbog prevelike izloženosti radijaciji u izolaciji. 24 godine u izolaciji??? Nego kao dijete da pitam, da budem siguran da su to ti.

Da li je Mrsa kukac?

-Martina zašto na svakoj drugoj sobi piše izolacija, zašto? 

-Haha, mislila sam da znaš, to ti je zbog mrse.

-Mrsa, kakav je to kukac ili buba, sad?