Dnevnik bolesnika: Hotel reanimacija

Bolovi dok se boriš za život dio su tebe. Prva i dosta komplicirana borba bila je iza mene, a ona je da shvatim gdje sam. Reanimacija je za mene bila hotel s mnogo tihim pacijentima. E dok sam shvatio da su komirani i da ne komuniciraju telepatski bilo je kasno.

Saznao sam da se u Brodu događa život dok sam ja visio između tuzemaljskog i  možebitnog onozemaljskog. Teta Ankica od tate sestra mi je pokazivala sliku  kćeri od moje sestrične Ivane.  Zapamtio sam život, a smrt oko mene mi je ostavila trag kao da imam PTSP. Samo zažmiriti i onda mi radi

Mašta sto na sat

Gledaš u zid i maštaš kako si zdrav. Onda kad vidiš poznate oči na tome prozorčiću, oči ti hoće ispasti. Onaj dečko iz što je bio nepokretan; imao je antidekubitalni madrac. Uf jesam bio ljubomoran, pomislio sam da je neki bogataš, a ja to nemam. Tipkao sam po mobitelu i slao totalno nerazumljive nakupine slova, valjda svima koje sam imao u imeniku.

Lijevo rame me počinjalo sve više boljeti, valjda od ležanja. Brufen, samo jedan brufen, bio sam uvjeren da je to lijek za sve. Onaj od 600 mg! Zvao sam i Hanu čuo bi njezin glas, ali nisam bio u stanju ništa reći, nisam mogao ni plakati. Boli to jako; nemaš pojma što ti je. Čuješ svaki korak i moliš Boga da te se netko sjeti i donese Sanval da možeš malo odmoriti. Ljut sam bio i dosta sam razmišljao o tome kako dalje. Nikako, ali borit ću se radi svoje tri cure i sebe pa kud puklo, da puklo. Dobit ću svoju sobu kod dr. Jasminke, ironije li i tad sam bio u svojoj sobi i to sam. Dr. Jasminka mi je ulijevala povjerenje, mislio sam da ću kod nje odmah ozdraviti. Kateter, sonda i pelene su me živcirale. Posebno ujutro prije vizite, podapiranje, brijanje itd. Intima, pa toga nema u bolnici, osjećaš se kao neka lutka ili psić za vježbu, a ne možeš ništa reći. Došao je i taj 15. 03. 2010. Čišćenje pa moj  premještaj. Očekivao sam da će me premjestiti u ležećim kolicima u zgradu pored, naravno u brodskoj bolnici. Opet su došli sa svom mogućom opremom i stavili su mi taj oksimetar na prst, pa u ležeća kolica. Onda pravac u kola hitne. U kolima me dočekala doktorica. 

Oni me ne lažu – ipak sam u Zagrebu

-Idemo u Slavonski Brod. 

-Ma koji Brod, naravno nisam se mogao pobuniti, ali sam se kurtuazno nasmijao, pa valjda ja znam gdje sam!!!Bar će me provozati po Slavonskom Brodu.
Onda smo krenuli. Hitna je bila standardno drndava, ali bar sam imao pogled na nebo.
Pošto sam studirao u Zagrebu, nakon par minuta shvatim da gledam u tramvajske žice. Koji vrag je to?  Draškovićeva mislim da je bila. Pa ja sam stvarno u Zagrebu, tako je tramvajskim žicama riješena moja višemjesečna dilema.

REANIMACIJA (15. 03. 2010. - 14. 04. 2010.)

-Hotel od pet zvjezdica

  Očekivao sam da će me u najmanju ruku odvesti u hotel  sa 5 zvjezdica, tipa Westina,  Esplande ili u najgorem slučaju Sheratona. Naravno da u Slavonskom Brodu nema takvih hotela, a i da ima zvjezdice bi pobjegle sa njih. Voze me na bolje mjesto. Pitanje je bilo koje sam si postavljao. Da li ču dobiti ključ od svoje sobe ili onu novotariju od kartice s kojom se ulazi u sobu? Bio sam sretan što napokon idem kući. Nema veze meni je kuća bila grad od 60-ak tisuća stanovnika. Šutio sam, jer sam se bojao da ću dobiti neku infekciju, ako budem prstom začepio kanilu. Razvio sam neku očnu  komunikaciju sa doktoricom. Kad bi je pogledao ona bi rekla:

 –Sve je u redu, još malo pa ćemo doći. 

Bio sam sretan, svaki puta kad bi pogledala na sat. U kolima hitne, sigurno joj je bilo zanimljivo sa mnom. Vrijeme mi je bilo totalno nebitno, ali ja idem u bolje, imat ću svoju sobu, zar ne? Dobit ću i onu kapitalističku perverziju, zbog koje sam bio ljubomoran, zvano antidekubitalni madrac... Ma, ja sam zdrav. Nakon otprilike sat i po drdanja, napokon poznate zgrade (Svačićeva/ narandžasta zgrada- tad još ne dovršena),  iz ležeće perspektive. Onda napokon stižemo u brodsku bolnicu. Vožnja liftom, no nigdje nije bilo recepcije. Na ulazu u moj dio hotela pisalo je: ˝Odjel za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje˝. Nakon 4 mjeseca bolnice, bio sam presretan, što sam napokon na reanimaciji. Nisam imao pojma da sam po reanimacijama ležao u dvije bolnice u Zagrebu. Ajd dobro, priznajem da sam bio u Zagrebu. Kao odbor za doček dočekala me šefica reanimacije dr. Jasminka. 

-Prvo ćemo te izvagati, pa udebljati, pa ideš u toplice. 

Koja sam faca, kad me direktorica hotela dočekuje. Tako su me uvezli u moju sobu. To je ogromna soba sa svojih  tada otprilike 300m/2. Sve je to bila jedna soba i moja, u desnom kutu te prostorije. Sva ostakljena, tako da sam imao izvrstan pogled na cijelu reanimaciju iz prvog reda. Primijetio sam da skoro svi pacijenti imaju nekakve aparate pored sebe i da spavaju. Dočekao me i tv, ali bez daljinskog, baš se u to vrijeme prelazilo na digitalni program. Mogu reći, da sam do kraja bio vjeran analognom.

-Sestro Beta donesi vagu! 

Elizabeta ili Beta je bila moja sestra. Naravno tamo je ekipa za pet i ni najmanje mi Pandak nije falio, iako sam znao da smo u istoj bolnici. Stigla je vaga. Totalno sam bio nabrijan, pa sam zaboravio da ne hodam. Cijela obitelj me držala da ne padnem. Nekako sam sa kreveta zakoračio na tu vagu desnom nogom. Sekundu sam se ispravio, vaga je pokazala 41 kg.

Anoreksija

- Uuuu  bokte pomislio sam.  Na 183 cm, 41 kg. Anoreksija...

Do tad sam znao da o tome samo da je to bolest vezana za probleme sa prehranom. Moj problem je bio jedan od sto problema. Doslovno nisam mogao jesti, baš ništa. Kosa mi je podosta narasla, postao sam metalac. Totalno suludo, ali bio sam presretan što ležim na reanimaciji. Imati svoju sobu na reanimaciji i tv a još antidekubitalni madrac. To je za mene bio hotel u Dubai-u sa 6 zvjezdica(Emirates Palace Abu Dhabi). Iz one stvari virio mi je unirarni kateter. Pišaš, a ne kužiš da pišaš. U peleni sa 29 godina, užas. Za jednu stvar sam imao vremena -za promatranje u toj sobi. U toj velikoj sobi paralelno sa mojim, bila su još dva kreveta. Vidio sam  valjda suprugu od pacijenta, kako stoji ispred kreveta i ništa ne priča, nego samo gleda: u brata, supruga ili ne znam koga. Bilo mi je čudno što ništa ne priča. Zaspao sam, kad sam se probudio vidio sam svijeću kako gori ispred toga kreveta .Dosta mi je trebalo da shvatim da je to bio oproštaj od nekog voljenog. 

Rame me sve više boljelo , valjda od neaktivnosti . Razmišljao sam samo o tome kako doći do Brufena, naravno onoga od 600 mg. A taj madrac, bio je kao da ležim na poluispuhanom dušeku.  Sestra Beta, Marina, Antonija, Tomo 1 I 2, Igor su me stalno obilazili. Sve više sam čepio kanilu i komunicirao. Igor mi je bio fascinantan, znao mi je pogoditi temperaturu samo me dotakne, nisam više bio febrilan. Iskoristio sam priliku da se kladim sa njim u ćevape, da njegova mi nije pogodio temperaturu. Naravno okladu sam izgubio. Dolazili su mi prijatelji, obitelj i supruga. Svi umotani kao svemirci. 

Hana u posjeti

-Vanja sutra će ti doći terapeut da ti vježba gutanje. Došla ti je Hana, sad će je tvoji uvesti.

Emocije su mi proradile, vidjet ću Hanu!!! Bio sam uvjeren da je nisam vidio godinama. Nakon par minuta vidio sam to svoje malo slatko biće kako mi prilazi. Imala je masku na licu i vidio sam te samo velike oke. Bile su uplašene kad su me vidjele. Od normalnog tate, do tate izmučenog bolesti i operacijama. Začepio sam kanilu:

- Ljubavi tata vas voli najviše i doći će kući brzo.

 Vrijeme mi je totalno bilo apstraktno. Ne znam  da li sam tad pitao za Teu, jer je ona jadna rasla bez tate. Tad mi je duša, ako može doslovno plakala. Hana je imala samo 9 godina. Ni ne mogu zamisliti koja hrabrost je trebala biti u tome malom biću, da mi daje utjehu.

-Kupi mi sutra šlag zamrznuti da jedem, rekao sam supruzi.

- Pitali smo dr .Jasminku, ona je rekla da može, ali polako. 

Sutra mi dolazi terapeut za gutanje. Valjda mi ni sam akt gutanja nije radio.

Mašta mi je i dalje radila 100 na sat. Zamišljao sam proslavu 30-og rođendana uz pečenku naravno. Noći na reanimaciji sa pogledom iz prvog reda na istu. Oko 10 navečer ti daju Sanval i Brufen. Doviđenja budnosti bolovi u ramenu, zbogom je teška riječ za reći na reanimaciji. Taman sam počeo sanjati. Biiiii... Onaj zvuk. Buđenje na reanimaciji. Trčanje  medicinskog osoblja. Brzo, brzo dajte adrenalin. Pogledao sam kroz staklo, a ono gužva na prvom krevetu oko mene. Skaču po srcu od toga čovjeka. Masiraju mu srce. Onda donose onu struju (deflibirator) za oživljavanje, kao sam na setu filma. Prvo sam pomislio da ga tuku. Onda jedno pet, šest minuta paf, paf.  Kužili  su da će mi oči ispasti, pa su mi na staklo navukli paravan. Čuo sam  još:

-Zapišite vrijeme smrti.

To mi je prvo oživljavanje koje sam vidio, nažalost sa fatalnim ishodom po pacijenta. Poslije par sati vidio sam svijeću, naravno upaljenu. 

-U kojim količinama reanimacija nabavlja te svijeće? pitao sam se.

E, kako sad ponovo zaspati. Da li imate paletu Sanvala? Odgovor bi bio nikako. Brojati ovce, na moju sreću moždani nije bio toliko jak da vidim ovce. Imao sam mobitel pored sebe, tako da sam znao koliko je sati. Jedine zvukove koje sam čuo je:

-Bi, bi. To je dobro jer svi su živi.