Alo stari Brođani, tko se sjeća uličnih sladoledara?

Ulični  sladoledari bili su popratni dio ikonografije života nas starih Brođana, koje pamtimo u sjećanjima na dane sretnog djetinjstva.  Nama klincima iz Pivare i klape kod Crnog križa, djelovali su kao neka romantična bajka iz crno bijelih filmova, nalik na pokretne male trgovine sreće, na koje nas danas podsjeća tek pokoja fotografija koju možemo naći na internetu. 

U drvenim kolicima, s dva suda u kojima je bio sladoled, obično četiri vrste, čokolada, vanilija, punč i jagoda, putovala su ova kolica brodskom ulicama ali i selima na sveopću radost okupljene djece. Kada ugledamo uličnog sladoledara, ljudi moji, radost u našim dječjim srcima neopisiva. Sudi na kolicima su bili limeni, s lijepim niklovanim poklopcima, a između sudova je bio led, da se sladoled ne otopi. 

Kolica su bila kao iz nekih music filmova, sa strane bi pisalo SLADOLED. A prodavač nam kaže: tko donese jedno jaje, dobije besplatno kuglu sladoleda. Pa trči kući, otvori kokošinjac komšinice baba Ruže, uleti u njega, ukradi jedno jaje, nosiš ga onda  putem pažljivo, u strahu da se ne razbije, jer ako se razbije ništa od sladoleda, nosiš u ruci jedno jaje, dostojanstveno i gordo, ko Titovu štafetu mladosti, jebote. 

A zvono koje su imali na ručicama kolica, najavljivalo je dolazak sladoledara u tvoju ulicu. Punč, je bio moj najomiljeniji sladoled, ostao i do dan danas. Čudni su, čudni ti sladoledi. Jeli sladoled ikada ikome donio nesreću? Jeli se zbog sladoleda itko ikada posvadio, potukao možda, jeli sladoled ikada ikoga otjerao u vječna lovišta? Ili ne daj bože u poeziju i pjesništvo? Gdje su nestali ulični sladoledari?