TUŽNA BRODSKA PRIČA- i kćer i tata umrli od koronavirusa

Za jednu ženu ne postoji ništa u životu ni teže ni bolnije nego nadživjeti svoju vlastitu kćer koju je rodila, proživjeti tu patnju i  smrt svoga vlastitog djeteta, a onda i svoga supruga, u vrlo kratkom vremenu. Postoji li uopće u životu  nešto bolnije? Možemo samo svi skupa naslutiti kroz koje sve patnje  prolazi gđa Zlata, naša Brođanka, kojoj je korona virus uzeo i kćer Viktoriju i supruga Mira. Upravo se bliži godišnjica njihove smrti. 

 Osjećam potrebu da napišem koju riječ, jer smatram da je za povijest našega grada Miro Muharem Dugalić zaslužio i nešto više, osim crno- bijelih parti izvješenih po stablima i ulicama.  Naime, gdin Dugalić je sam osnovao, pokrenuo i bio glavni administrator omiljene brodske grupe SLAVONSKI BROD- GRAD MOGA DJETINJSTVA. Počeo je iz početka, od nule, tek s nekoliko članova, da bi radeći uporno i  ustrajno, svaki dan do kasno u noć, uspio na kraju stvoriti jednu  kultnu i omiljenu brodsku grupu s nekoliko tisuća članova, grupu zaljubljenika u Brod i naše ulice, povijest našega grada, grupu u kojoj su svi građani mogli slobodno razmjenjivati stare fotografije i informacije. Miro je bio prava enciklopedija i riznica znanja i informacija o povijesti našega grada i od njega sam kroz ovu grupu puno toga naučio. Svoju ljubav prema našem gradu pokazao je i djelom, a ne samo riječju, djelom kao hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata.

 
S dužnim poštovanjem od Mira se oprostila i njegova 108. hrvatska brigada, s počasnom vojnom jedinicom i plotunom na sahrani, ali i biranim oproštajnim riječima: " PREMINUO JE HRVATSKI VITEZ, MIRO MUHAREM DUGALIĆ, NAPUSTIO NAS JE JOŠ JEDAN DOMOLJUB I HRVATSKI VITEZ, DRAGOVOLJAC DOMOVINSKOG RATA, I NEKADAŠNJI PRIPADNIK 108. BRIGADE ZNG. SLAVONSKI BROD. HVALA NA SVEMU I LAKA TI HRVATSKA GRUDA"

I doista, bio je Miro vitez ne samo u ratu nego i miru. Teški ratni invalid bez obje noge u invalidskim kolicima, sam bez ičije pomoći, stvorio je iz ničega živu i  kultnu brodsku grupu za proučavanje povijesti našega grada s preko dvije tisuće članova, grupu čiji bi se članovi dopisivali do kasno u noć i razmjenjivali fotografije i informacije. Tako nešto mogao je napraviti samo Miro i nitko više, beskrajno predan u svojoj ljubavi prema našem gradu. I tako smo se i upoznali. Tri je sata iza ponoći. U dubokom sam snu. Kad ono, odjednom, blinka mi mobitel i budi me iz sna. Gledam tko je!!!?? Miro. Šalje mi stare, nikad viđene fotografije Ivane Brlić Mažuranić. Dok je cijeli grad utihnuo i spava dubokim snom, Miro je za svojim kompjutorom, radi. Radi da mu grupa bude što bolja i kvalitetnija. A onda je uslijedio i poziv na kavu, želja da se i osobno upoznamo. Pristao sam, naravno, i rado se odazvao pozivu. 

(FOTO

No, kada sam došao bio sam doslovno šokiran kada sam vidio u kako teškim uvjetima ova obitelj živi: krov prokišnjava, strop se urušava, komadi žbuke padaju sa zidova, propuh na sve strane, a jedan čovjek u invalidskim kolicima bez obje noge, s puno ljubavi radi na kompjutoru i održava svoju grupu SLAVONSKI BROD GRAD MOGA DJETINJSTVA. Nije mi trebalo puno i odmah sam pokrenuo humanitarnu akciju za pomoć ovoj obitelj. Prvi se priključio gradonačelnik Mirko Duspara, sat vremena je razgovarao sa mnom, i učinio je doslovno sve što je u njegovoj moći da pripomogne.

 Zamjenik župana Stjepan Bošnjaković također, kada je vidio fotografije, u kakvim uvjetima živi njegov suborac, odmah je reagirao i financijski, ali i moralno  pripomogao. Saborska zastupnica Marina Opačak Bilić također, a direktor Muzeja BP Hrvoje Špicer i direktorica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki odmah su prikupili veliki paket knjiga o povijesti našega grada, i Miru uručili i poklonili. Dušu su mu razgalili ovom plemenitom gestom  i to ga je više obradovalo i od samoga novca. I predsjednik 108. brigade gdin Pavo Naletilić, kada je čuo za ovaj slučaj, odmah je reagirao i došao osobno svojim  autom, skupa smo sjeli i u HVIDRI pokupili odmah nova invalidska kolica i donijeli ih Miru na poklon.

 Gđa Zlata srdačno nas je ugostila i dočekala s kavom i sokom. Bilo je lijepo tada osjećati se Brođaninom i doživjeti taj osjećaj da svi žele pomoći i lijevi i desni, i ova i ona stranka, nitko nije uopće gledao tko je koja politička stranka, svi su htjeli samo pomoći i pomogli su koliko su mogli. Na žalost, Mira više nema. Korona je odnijela dva života iz ove obitelji. A odlaskom Mira utihnula je i njegova grupa, omiljena brodska kultna grupa, SLAVONSKI BROD GRAD MOGA DJETINJSTVA. Pronašao sam njihov grob i za Viktoriju i Mira zapalio jedan lampion. Počivali u miru Božjem.