Što mislite, je li normalno ili bolesno sam sebi podiči nadgrobni spomenik još za života?

Priča počinje dolaskom, po prvi puta u životu, moje rodbine iz Australije:  naoružani žarkim domoljubljem i šahovnicama, Ante, Mate i Adrian odmah su izrazili želju da posjete grob i zapale svijeću mom pok. ocu Dragutinu, koji je proživio BLEIBURG i križni put, i to je nešto što oni jako cijene i poštivaju. Vatreni Hajdukovci, kao što sam i sam, na sebi nose majicu Ivana Perišića, a i meni nekako drago srcu što sam Ivanov ujak.

 I tako dođosmo na naše brodsko groblje, kadli, primjećujem, oni se stalno nešto smijulje i smješkaju. Ante dobro govori hrvatski, a njegova dva sina baš i ne, pa mi Ante objašnjava da se čude otkuda i zašto toliko veliki, kraljevski spomenici na našem groblju. Bijah pomalo zbunjen, ne znam ni sam što da im odgovorim, a onda Ante vadi iz novčanika fotografiju svoga oca, mog ujaka Ivana, i pokazuje mi Ivanov grob u Australiji: vrlo skromna, mala mramorna ploča u travi, i takve su sve u Australiji, bez obzira radilo se o bogatašu ili siromahu. Kako su prvi puta u Hrvatskoj, njima je to bilo zbunjujuće, čak skoro i šok da jedna mala zemlja poput naše ima toliko puno ogromnih i velebnih mramornih nadgrobnih spomenika, kao da smo svi bogataši. Njima je taj prizor bio nepojmljiv.

 Onda su se čudili  kada je na tatinom  nadgrobnom spomeniku pored imena DRAGUTIN bilo ugravirano ime moje mame, IVA SENKA i njezina godina rođenja, čudili su se zašto i čemu to, kada  je mama  još bila živa. Njima je to bilo smiješno da živa osoba ima ugravirano svoje ime na spomeniku, jer oni to rade isključivo, tek kada netko umre. A onda kada smo  obilazili malo naše  groblje, njima je to bilo kao turistička atrakcija, još više su smijali kada bi na nekom spomeniku vidjeli natpis: SPOMENIK PODIŽU SAMI SEBI ZA ŽIVOTA. Meni je prvo bilo smiješno, to što je njima to smiješno, a onda kada su otišli, malo sam i sam razmišljao o svemu tome, pa su onda i meni neke stvari u našim običajima, i našoj sakralnoj  i spomeničkoj zagrobnog tradiciji, zvučale pomalo smiješne. SPOMENIK PODIŽU SAMI SEBI ZA ŽIVOTA??? Ljudi moji, kako to vama zvuči, jeli po vama to normalno ili bolesno?

 Jesmo li mi malo previše opterećeni zagrobnim životom, do te  mjere da nam se smiju i naši Hrvati iz Australije, ili je po vama ipak sve to OK, i sve štima, i sve je normalno u našoj tradiciji, i našim običajima. Što mislite, jesu li socijalne razlike na našem brodskom groblju ipak prevelike i ponekad čak i neukusne: od drvenog križa i  groba siromaha koji si ne može priuštiti da si kupi mramorni spomenik, pa sve do onih velebnih, mramornih ploča, kao da su engleski kraljevi i prinčevi pokopani. Socijalne i ekonomske, kulturne i sve druge razlike naših Brođana najviše se vide u očituju baš na našem brodskom groblju. SPOMENIK PODIŽU SAMI SEBI ZA ŽIVOTA. Što mislite, jeli po vama to  normalno ili bolesno?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije SBOnline portala