Slavonski Brod i Brođani ostali bez velikog čovjeka, humaniste i dobrotvora, Josipa Ivića

Vijest o smrti župnika Evangeličke crkve Josipa Ivića duboko me je pogodila i beskrajno rastužila, jer ne samo što smo bili dobri prijatelji, nego je kao čovjek bio vezan uz sve one ideje i ideale koji me posebno nadahnjuju: humanost, dobročinstvo, plemenitost, empatija, razumijevanje, solidarnost i beskrajna Josipova ljubav prema drugom čovjeku i svim  ljudima bez obzira na vjeru i nacionalnost. Brod je definitivno izgubio velikog čovjeka.

 Bio je božji pastir dobrote i čovjekoljublja, a tek onda vjere i religije. Dok svi traže Boga na nebu, Josip ga nije uopće trebao tražiti jer Bog je prebivao duboko u njemu. Nitko sretniji od mene kada od Josipa dobijem neki lajk i komentar na svome fejsu, moje srce postane tada veliko kao kuća. Lako je biti i pop i svećenik i hodža i pastor, ali teško i najteže je biti čovjek, a Josip je upravo to bio- ČOVJEK. Nikada neću zaboraviti one teške trenutke prilagođavanja kada sam se prije petnaestak godina, nakon dugog izbivanja, vratio živjeti u svoj rodni grad.

 Uz sve nedaće i probleme oko prilagođavanja i kupnje novog stana i upisa u školu i zapošljavanja dvoje djece, desila mi se tada i jedna mala tragedija, bol u duši i patnja za gubitkom voljenog bića, a župnik je bio tu prvi da priskoči  i meni  i mojoj kćeri, te pruži ruku pomoći. To me je iskreno začudilo, jer moji su svi u obitelji katolici osim mene, koji sam ateist. Sjećam se, župnik me je tada začuđeno pogledao i upitao me je, kako to da ja nisam katolik kada su  svi u mojoj obitelji katolici. Ja sam mu odgovorio: BOG JE OD MENE DAVNO DIGAO RUKE. A Josip se samo slatko nasmijao i rekao mi: BOG NIKADA I OD NIKOGA NE DIŽE RUKE. I tako smo postali dobri prijatelji. U prelijepoj zelenoj oazi borovine u dvorištu Evangeličke crkve nalazi se danas  mramorni spomenik u cvijeću, spomenik plemenitom psu DAKYJU I CRKVENOM MAČKU MIRIJU.

 Josipov Miri i moj Daky. Životni apsurd i paradoks, nisu se nikada upoznali, jedan pas i jedna mačka, a dugu i beskrajnu vječnost provest će kao dva dobra prijatelja, jedan pokraj drugoga.  Kažu, nezabilježen slučaj u povijesti kršćanstva da dva kućna ljubimca budu pokopana i sahranjena u sakralnom dijelu religioznog objekta, tek desetak metara od samoga ulaza u Crkvu. A za to je "krivo" dobro i plemenito  srce župnika Josipa Ivića. Dok bi Josip držao nedjeljnu misu, ja bih za to vrijeme imao svoju misu tihog  razgovora  pokraj svoga voljenog psa kojeg nisam imao gdje sahraniti. Suze. Bol. Patnja. Josipe, ovo Vaše dobročinstvo i  Vaše plemenito djelo, nikada u svome životu neću zaboraviti.  Komunicirali smo tako  tišinom. U duhovnoj različitosti. Ali i međusobnom  uvažavanju i poštovanju.

 Nisam vjernik pa u Crkvu nisam nikada ulazio. I nije mi to Josip nikada zamjerio. Nikada. Uvažavali smo se i poštivali u svojoj svjetonazorskoj  različitosti. I onda, kada ostaneš bez jednog takvog prijatelja, zatitra čovjeku jedna žica tuge u srcu. Josipe, uvijek sam Vas beskrajno poštovao i persirao, ali samo ovaj put, samo ovaj put, prvi puta ću Vam reći... Ti Josipe, bio si uistinu veliki čovjek. I Tvoj odlazak je veliki i nenadoknadiv gubitak ne samo za Tvoju  obitelj i vjernike Evangeličke crkve nego i za naš Brod i sve Brođane. Počivao u miru božjem.