Portret starih Brođana-tko se sjeća Baje, splava Barb i OŠ Ivan Goran Kovačić

Svatko može sagraditi ili kupiti splav, ali samo genijalac mu može utkati dušu. Krunoslav Barbarić zvani od milja Baja ili Bajica, upravo je u tome uspio: iz njegova splava vječito je dopirala dobra glazba, a na samoj splavi starinska romantična peć na drva, umjetničke slike, privezani čamci, za jednog slikara  melem za dušu, i dobro raspoloženje ekipe na splavu,, učinili su od Baje najpoznatijeg Brođanina na Savi, brodsku živu splavarsku  legendu.

(FOTO

 Zasluženo, jer ipak je to bio najstariji brodski splav i baš s njegovom splavi, polako se rađala i naša  čuvena SPLAVARSKA ULICA po kojoj smo postali poznati u cijeloj Lijepoj našoj. Nema gore stvari u životu nego biti običan, a Baja je bio sve samo ne običan- krasila ga je snažna crta osobnosti i individualnosti. Nositi na sebi po gradu kaubojski šešir i meksički pončo, tako nešto mogao je činiti  samo Baja. Dok su svi nastavnici u OŠ Ivan Goran Kovačić kupovali jeftina socijalistička vozila tipa Škode, Moskviča ili Lade, , Baja je ponosno u školu dolazio u novom francuskom Peugeotu tipa 204. Baju sam prvi puta upoznao u petom razredu kada nam se predstavio kao novi nastavnik tjelesnog  odgoja. Za klinaca koji obožava juriti loptu, a četiri godine živjeti s učiteljicom koja preferira igre škole za djevojčice, igre lastiša za djevojčice i igre graničara za djevojčice, pojava Baje u mom životu, čovjeka koji konačno  obožava nogomet, bila je za mene nešto magično, kao da mi se ukazala Čudotvorna Gospa Sinjska. 

Kada mi je Baja u osmom razredu, svečano pred cijelom školom uručio žutu kapetansku traku, kada sam postao vođa školskog tima, i kada sam u finalu gradskog natjecanja na Klasijama  zabio het trick, i u vitrine naše škole donio veliki pehar, Baja je bio ponosan na mene, a i ja na Baju. Jedan od tužnijih dana u mom životu bio je onaj kada sam u istoj bolničkoj sobi na internom odijelu godine 2009. vidio Baju i moga oca Dragutina, čovjeka teškog dobričine i ljudine koji je proživio Blajburg i križni put. Tata je na žalost umro, a Baja je preminuo 21. veljače 2015. Obolio je od teške bolesti zadnje godine svoga života. Jednom sam ga vidio samog na splavi kako zamišljen gleda u daljinu. Bio je to trenutak koji sam dugo čekao. Nosio sam sa sobom moj zadnji roman PISMO NA GROBU PSA LUTALICE i napisao sam mu  posvetu- BAJI, MOM OMILJENOM NASTAVNIKU IZ TJELESNOG, NA DAR I USPOMENU OD SVOG BIVŠEG UČENIKA DARKA LONČARA DAKYJA. Bilo mu je drago.

 S Bajom sjediti na splavi i filozofirati o svemu i svačemu pomalo, dok zalazak sunca poput božjim kistom obasjava nebo iznad savskog mosta, nešto je posebno, nešto što se pamti cijeli život. Kada je Baja umro na splavi je ostao, obješen o klin samo njegov kaubojski šešir. Utihnula je tada glazba. Utihnuli su i riječki galebovi, Baje više nema. Posljednji ispraćaj Baje bio je 24. veljače 2015. na Gradskom groblju. Otišao je čovjek koji je ostavio svojom osobnošću i individualnošću snažan pečat životu na rijeci Savi, ali i cijelome Brodu. I sam danas često po gradu nosim kaubojski šešir. Kada me prijatelji pitaju zašto to činim, ja im odgovorim- SJEĆANJE NA BAJU. I mom omiljenom nastavniku iz tjelesnog odgoja, posvećujem ovaj portret. BAJI u čast i spomen.