Političari pogledajte nas u oči

Razmišljajući koliko mogu na svome klingonskom jeziku  bez simultanog prevoditelja. Vadim se moram priznati na neuroplastičnost mozga, ali džaba mi to. Moje dvije polutke mozga digle su Kineski zid između  desničarske i ljevičarske polutke. Vlastita smrdanost me projicirala ono što bi rekli osobu s totalnim invaliditetom. Da ga imam više ne bi valjalo. Neka hvala više!

Gubitak

Osobe  s invaliditetom osuđene su na tuđu pomoć u sveprisutnoj jadnosti lokalno seljačko državne politike. Pitam se da li ste se ikad zapitali što se događa s nama kad izgubimo najmilije, a to su većinom naši najbliži srodnici? Njihovim odlaskom gubimo svoje, noge, svoju mobilnost. Ostaje nam točka u koju gledamo i mislimo da je tu s nama. Iako svjesnost o prolaznosti svih nas je  dio nas. S druge strane kako je roditelju koji ne zna što će biti s njegovim djetetom nakon njegove smrti? Ustajati se s tim svaki dan i doslovno izgarati iznutra jednako je strašno i samoj osobi s invaliditetom i njegovom roditelju, životvornome partneru…. Uklapajući se u ovo sivilo  postajemo upravo mediokriteti, a to bar ja ne želim  što bi rekli ni pod razno. To mi  moj narativ ne dopušta i odbija poslušnost. Prednost moždanog udara je što te garantirano neće slušati ni vlastiti mozak. Kad malo bolje razmislim taj sam.

Osobe s invaliditetom osuđene su na ignoriranje, pa ni krivi ni dužni postajemo duhovi koji jesu tu. Na kavi smo većinom samo gledatelji bez plaćene karte iz jednostavnog razloga što zahvaljujući vlastitoj invalidnosti naše bistvo ostaje ne primjereno. Uostalom biti na „ignore“ ponekad je zasluženo, ali ponekad bi vikao „Ju hu tu sam“. Onda ti se dogodi bum i umru tvoje ruke, noge, kuhar i ostaje ti samo točka u zidu s u upitom „Što sad i kako dalje“. Sebično bi bilo misliti samo na sebe. Uostalom upravo osobe s invaliditetom nepatvoreno Vam daju svaki smiješak za razliku od političara koji nam daju onaj pravi patvoreni osmijeh uostalom tu su zbog nas. Gdje je O Š Milan Amruš  recite njihovim roditeljima , pa i samoj djeci  bez gledanja u pod tog Vašeg osmijeha, gledajte u oči, molim lijepo. 

Kako je djetetu sa 100 % invaliditetom kad mora u dom sa svojih tridesetak godina i s cimerima od preko osamdeset. Kako je bilo kome raditi crtice preminulih cimera zbog starosti. O roditelju trebalo bi se brinuti dijete. Što kad je obrnuto kao kod mene. O da ja hodam i brišem guzicu desnom rukom, lijevom ne mogu pogoditi. Kako  je živjeti ispod ruba. Dragi moji političari mi to znamo. Ovu kolumnu posvećujem svome tati  koji je bio  moje noge  i ruke. Hvala ti tata. Nadam se ne ponekad nego stalno da je ovo društvo kao i naš grad spremno da prihvati da smo mi tu i da nam omogući bar neki oblik ravnopravnosti . Život svih nas je prolaznost, ali vrlina je da ne šutimo i omogućimo da svima nama bude bolji.

Samo jednakost i ništa više. Slati brojne upite u grad, razna ministarstva je moja obaveza  bar tako mislim. Nekad dobijem odgovore, a većinom sam na čekanju. Lopticu nisam nikad prebacivao osim one imaginarne s lijeve na desnu polovicu svog  nesmrdanog dijela smrdanog mozga. Ako Vas baš zanima osobe s invaliditetom su odlično kao levitirajući NLO  konstantno ni na nebu ni na zemlji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije SBOnline portala