Majke naših svećenika: nekad je narod više bio zahvalan Bogu, i za ono malo što je imao

U mjesecu listopadu, crkve posebno zrače, brojni vjernici se okupljaju u radosti i veselju oko oltara Gospodnjeg zahvaljujući Mu za plodove zemlje, trud i rad ljudskih ruku. Crkve su svečano urešene tradicionalnim ručnim radovima koje su svjedočanstvo bogate tradicije slavonskog čovjeka. Koji je zapravo smisao i značenje Mise Zahvalnice u crkvama posvjedočile su u razgovoru našoj Aniti dvije gospođe, majke svećenika iz Župe Odvorci, vlč. Antuna Japundžića, Terezija Japundžić i vlč. Ivice Tušeka, Julka Tušek. 
 
U mnogim župama ovih se tjedana slave mise Zahvalnice, pa tako i u vašoj odvoračkoj župi zahvaljujete Bogu za sva dobročinstva kojim nas obasipa. Što mi to zapravo slavimo misom Zahvalnicom? 
 
Ponajprije zahvaljujemo Bogu na svim darovima koje nam Gospodin ove godine udijelio, prvo na našim plodovima njiva i vrtova što nam ih je dragi Bog sačuvao od nevremena i što nam je Bog dao zdravlja i snage da te iste plodove možemo ubrati, pospremiti. Jer, đabe nama našeg truda, ako to nije bez Božje pomoći. Mi ljudi se često oslanjamo sami na sebe i mislimo kako smo samo mi zaslužni u svemu, ali ako nema Božjeg prsta u našem svakodnevnom radu pa makar i u onim najobičnijim stvarima sav naš trud pada u vodu. Ako se uzdamo samo u ono kako mi kažemo da će biti, ne znači da će zemlja uroditi i dati plodove. Mi u odvoračkom kraju živimo prvenstveno od svoga rada, pečemo kruh još uvijek u krušnoj peći, ne kupujemo ništa i sve što sami proizvedemo na našim njivama to prinosimo i zahvaljujemo Bogu na tome. Također zahvaljujemo Mu na snazi, zdravlju i volji nas žena koje se još uvijek bavimo i izradom šokačkih ručnih radova kojima kroz cijelu godinu ukrašavamo našu crkvu, sve su to darovi, Božji talenti na kojima smo Mu jako zahvalne.

 
Kako se nekada zahvaljivalo u vašoj crkvi, jesu li postojali nekakvi običaji kao danas?
 
Nekada se nisu ovako izlagali plodovi u našoj crkvi, ali se na misnom slavlju riječima izgovarao blagoslov na sve naše njive i plodove koje smo ubrali i pospremali. Crkvu smo svečano ukrašavali našim ručnim radovima, a po dolasku nekadašnjeg župnika vlč. Ivice Martića uveli smo prinošenje darova te odijevanje u svečane narodne nošnje. Taj običaj njegujemo i dan danas. Kada spominjemo Zahvalnicu, prisjećamo se i blagopokojnog župnika vlč. Josipa Kalmara koji je toliko bio ponosan i sretan kako smo od svojih domaćih plodova složile korpice da su naši domaći plodovi često bili prezentirani mladima i djeci u brodskoj Klasičnoj gimnaziji.
 

Zašto je potrebno Bogu biti zahvalan?
 
Bogu je potrebno zahvaljivati za sve od dana rođenja. Bog sve daje i sve ide s Njegovom pomoći, s Njegovom pomoći i djeca se rode, ako se nećemo u Božje ruke preporučit ništa nam ne vrijedi i na tome Mu treba biti posebno zahvalan. Bog bdije nad čitavim svijetom i upravlja nad nama svima i daje nam dar razuma što je itekakao važno. 

Je li dovoljno samo izvanjskim znakovima zahvaljivati ili trebamo svoju zahvalnost iskazati prvenstveno u srcu?
 
Ovo što mi donosimo u naše crkve na nedjelju Zahvalnicu je jako važno, ali što će to Bogu, Njemu to nije potrebno kada On sve zna, On pozna našu muku, naš križ i borbe koje smo proživjeli da bi to sve izvanjsko postigli. Njemu treba naše predanje u srcu koje evo sada imamo tu milost iskazati pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom otkako nam je novi župnik uveo euharistijsko klanjanje. Svaki puta na klanjanju Bogu prinosimo svoje obitelji, svoju djecu, svoju zahvalnost u predanju pred Bogom Živim i kroz tu zahvalnost dobivamo istinski mir u duši i srcu. U šutnji i sabranosti molimo se ne sa puno riječi, nego sa iskrenošću srca. 
 

Na čemu ste vi zahvalni Bogu?
 
Gđa Japundžić: Zahvalna sam Gospodinu najviše što mi je Bog podario sina svećenika. Zahvalna sam na svih njegovih dvadeset godina od njegovog ređenja. Zahvaljujem dragome Bogu na ustrajnosti u njegovoj službi jer moj Ante je sretan u svome svećeničkom poslanju, a kada je on sretan i Bog i ja se radujemo skupa s njim. Puno se molim za njega da Mu Bog da snage u njegovim daljnjim koracima u službi Bogu i ljudima. 
 
Gđa Tušek: Svaki dan zahvaljujem Gospodinu na svojoj djeci kojih imam četvero od kojih je jedan sin svećenik. Kako zahvaljujem Bogu na daru svećeništva tako zahvaljujem i na sretnom braku svoje djece i na svojoj unučadi. Također sam zahvalna i na bračnom zajedništvu jer smo moj muž i ja prošle godine proslavili zlatni pir – pedeset godina zajedništva blagoslovljenog od dragoga Boga. Boga ne trebamo samo nešto tražiti kako mi ljudi to običavamo, Bogu treba svakodnevno zahvaljivati jer Bog nije matematičar da samo zbraja koliko mi izmolimo krunica. 
 

 
Jesu li ljudi nekada prije bili više zahvalni Bogu, nego danas?
 
Ljudi prije nisu imali toliko toga kao sada, osobito mi u našem odvoračkom kraju, ali smo bili uvijek Bogu zahvalni i na ono malo što imamo. Ljudi su prije puno više išli u crkvu i to pješke iz svih sela okolo nas. Danas je sve važnije od molitve i Boga, sve je drugo bitnije i za sve se ima vremena, ali za Boga baš i ne. Ako stignem, stignem u crkvu. Nas dvije još uvijek se bavimo svakakvim poslovima, ali kada sve poradimo navečer idemo obavezno na svetu misu i zahvaljujemo Bogu što nam je dao razum i snagu da poradimo ono što moramo i trebamo u svakome danu. 

Što biste poručile današnjim mladima, kako u ovome užurbanom svijetu odvojiti vrijeme za Boga i prepoznati Ga u tišini i sabranosti?
 
Teško je to reći danas kada sve polazi iz obitelji. Mi koje smo tradicionalno odgajane u duhu vjere i poštivanja osnovnih stvari prenijele smo to i na svoju djecu. Danas poneka djeca i ne znaju gdje im je crkva nažalost, pa kako će onda znati za Boga. Naša djeca su se bavila i nogometom i družili su se, ali bez obzira na to znali su kada je vrijeme za ići na svetu misu nedjeljom i išli su bez pogovora. Molitva je ključ svega, molitva za našu djecu i mlade da spoznaju da sve dobro dolazi od Boga. Ali jednako tako važna je i odlučnost roditelja koji bi svojim primjerom i odgojem trebali usmjeravati svoju djecu, kazivati im ono što je važno za njih bilo da se radi o vjeri ili o nečem drugom. Puno molitve, predanja i zahvalnosti dragome Bogu za sve dobro u našim životima, ali duboka zahvalnost i za one križeve koji nas oblikuju i hrabre u našoj svakodnevici.

foto: Anita Terzić i arhivske Župe Odvorci