DNEVNIK BOLESNIKA: Rambo u Slavonskom Brodu

Teško je bilo ali bivša supruga i ja smo ostali ljudi u rastavi, valjda je tako moralo biti. Stalne izmjene dobrih i loših događaja su normalne kod svih i ne smatram se poseban. Trebalo je bit i ostati čovjek radi djece, pa i nas samih. Mrziti je lako, a ponekad i borbe umore.

Terapije u Slavonskom Brodu

 Dr. Bakran mi je napisao toliko terapija da je fizijatrica nakon pomne analize, zaključila da više od pola njih nema u Brodu. Opet rastava, ovog puta od fizoterapeuta koji me dvije godine vježbao. Rastave mi idu bar kod fizioterapeuta, to je već četvrta ili peta (prestao sam brojati). Fizijatrica me uputila u bolnicu. To je i dobro imam 10 min hoda. Tek sam počeo sa terapijama valjda znaju što rade. Uskoro neće biti fora biti fizioterapeut u mome gradu ako nisi vježbao sa mnom. U bolnici me dočekao Hrvoje više ni ne znam koji 4 ili 5. Ćelavi Hrvoje, ali po smislu za humor definitivno najaći terapeut u Brodu. Njegovo uzimanje mjera bez metra, treba ući u  stručne udžbenike za fizioterapeute.

-Piši 13.5 - nikako mi nije bilo jasno kako dolazi do tih brojeva. 

Gospođe u 80-im je svijao koda idu na olimpijske igre u gimnastici ili na techno party. Hanu je Ivana pustila u toplice kod mene i opet bez Tee. Jedva smo se dočekali da opet možemo ići zajedno u šumu, čak sam Tei kupio novo biciklo i to s zvonom, pa smo glumili face. Ortoze su mi bile gotove, poštari će ih donijeti. Pa će me terapeut vježbati kako hodati s tim. Ortoze su bile fantastične. Mislim da bi se svaki Borg u njima polomio. Piše dinamičke a ja u njima nisam vidio ni ˝d˝ od dinamike. Pohranio sam ih u ormar i napisao žalbu da mi ni u patiku ne stanu. 

KONTINUIRANO PONAVLJANJE 

Soba 34

  U ožujku sam išao na sud s Ivanom oko brakorazvodne parnice. Ona s svojim a ja s svojim odvjetnikom. Ispred sobe 34 smo zajedno čekali da nas pozovu. Nismo si imali što za reći. Stajali smo zajedno,  osjećaji koji su ostali prema njoj bili su samo poštovanje. Na sudu me ponovno ishvalila. Koljemo se oko djece a sve smo se dogovorili. Malo me iznenadila jedna rečenica njenog odvjetnika.

-Za sada ostajemo kod ovakvog načina viđanja kćeri koji je po dogovoru.

Jezikoslovci

Još smo trebali proći obradu u u CZSS-u i sačekati  njihovo mišljenje, da nakon godine budemo na obostrano zadovoljstvo rastavljeni. Pristao sam da se Ivani  kćeri povjere na brigu i čuvanje, ali da skrbništvo ostane zajedničko i viđanje dinamikom kao i do sada. Ona  se odmah s tim složila. Te jezikoslovce koji su pisali riječi za brakorazvodne pravilnike treba kastrirati. Ovrha nad djetetom (da se smrzneš), susreti i druženje s roditeljom, briga i čuvanje (zar to nije dužnost oba roditelja?). Sve se svodi na stvari a djeca to nisu i ne mogu biti. Nakon što CZSS dostavi mišljenje bit ćemo pozvani na čitanje presude. Nekako smo brzo došli do CZSS-a .Tu smo zajedno bili Ivana, Hana Tea i ja. Kod psihologa smo prvo zajedno ušli svi. Ivana i ja smo isto rekli da ostajemo kod ovakve dogovorene dinamike viđanja. Onda su ušle Hana i Tea posebno a Ivana i ja smo ostali u hodniku. Tea se vjerojatno zapričala o autićima, jer je ipak još premala da zna što je rastava. Tako nam se i ona pridružila za par minuta. Hana je ostala dosta dugo. Nakon toga psihologinja Vedrana nas je pozvala unutra.

-Vidim da ste svi suradni, to ću i napisati, kako ste se dogovorili. Svima pa i Hani i Tei odgovara ovakva dinamika viđanja.

Socijalnu radnicu koja vodi naš predmet taj puta nismo ni vidjeli. Kurtuazno smo se uz smiješak pozdravili i ozdravili. Nažalost ili Ivaninu sreću kraj lijepog braka je sve bliže. Nisam se više ni trudio spasiti ga. Cilj mi je bio naučiti živjeti i živjeti bez Ivane. Priznajem to me je sve bolje išlo zahvaljujući šahu i novim prijateljima iz udruge invalida. Napokon mi je i Vlado postao mušterija u šahu. Nekako sam se Danijelom i Vladom našao na istoj valnoj duljini.

Kad zakuham

- Da li će ove godine i Tea ići sa nama more?

- Hoće, jasno je rekla Ivana.

Nisam htio pitati kako je sad odjednom dovoljno velika. Zbog ortoza je došlo povjerenstvo iz Osijeka. Uspio sam i digao sam frku. Tvrdio sam da ortoza namijenjena Borgu nije dinamična. Ortoped iz komisije je pogledao ortozi i hladnokrvno zaključio:

- To je karbonska dinamična proteza, ali mislim da ti je malo prevelika.

Slikali su ortozu i moje stopalo da sam  pomislio da ću izaći u Timesu ili ako ne budem imao sreće na dnevno.hr. Već sljedeći dan me zvao lik iz Zagreba da me pita da li mi može doći kući zbog ortoze. Iskreno me pogubila iznenadna ažurnost našeg birokratskog aparata. 

-Hm., da li ste ortozu pokušali staviti u patiku?

-Naravno da jesam, ali ne ide, prevelika je. -Razmišljao je minutu, dvije.Priznajem nikako se nisam mogao sjetiti da sam pokušavao staviti u patiku, ali siguran sam da jesam.

-Da li ste izvadili uložak iz patike kad ste pokušali staviti ortozu? 

-Naravno da nisam. 

Dok sam to govorio ortoza je bila u mojim Skeceshircama. Napokon sam mogao hodati pravilno kao i svi Borgovi.

-Ups moja greška, kad ste već putovali toliko zbog oroze, može li bar kakav sok?

-Ne hvala žurim natrag u  Zagreb.400 km u jednom danu , a neće ni sok?

Eno Vanje

Ostavio mi je svoju posjetnicu i garant mi je u sebi psovao mojih par generacija unatrag. Kao što bi Miki rekao: ˝Neka institucije obavljaju svoj posao˝. Posao je postao skupljanje lajkova. Kako Hana kaže da popularne curice u školi imaju po 200 lajkova. Iso Miki, kako bi ona rekla naravno na fejsu. U  jesam star. Popularnost se u moje vrijeme mjerila na druge načine. Jednostavnije je bilo ako želiš biti lajkaniji od nekoga istučeš ga ili on tebe. Odlučio sam započeti paralelno s Dnevnikom bolesnika na fejsu. Naravno prvo sam sam sebe lajkao a narcosiondnosti li. Kad su cure kod mene pokušao sam maksimalno iskoristiti svaki trenutak. Sreo sam Teu i i Ivanu u Presoflexu. Tea je kao iz topa izvalila:

- Eno Vanje, -na što je Ivana šutila.

Ubolo me to, pa ja sam tata.. Nije prošlo ni tjedan dana, pa sam s Teom sreo Ivanu:

- Eno Ivane, -podosta me to ubolo. 

-Nije ti to Tea Ivana, to ti je mama i tako je zovi.

ZOO  Osijek

 Tko zna što se u njenoj glavici, kao i Haninoj događalo prilikom seljenja od Ivane, do mene. Idemo u ZOO Osijek, pa u Portanovu, da se oparavimo od zoološkog. Tei i Hani  bilo je najzanimljivije sjediti u autu i pravit se da ga vozimo, kao da smo na safariju. 

-Tata, kako se zove ova životinja?

To me uredno pitala ispred svake, srećom da piše.

-Ljubavi Boehmova stepska zebra, -bemti ti sve životinje prepoznajem.

-A ova tata?

-To sam ja.

- Tataa, zezaš me to je majmun. Ipak DNA nam je skoro isti. To mi je zaboravljeni ili nepriznati rođo. Svaka sličnost nije slučajna.