DNEVNIK BOLESNIKA: Odbijenice u brodskoj bolnici

Boriš se dok si živ, ali nekad borba pomisliš da je uzaludna. Kad su zaključili u Brodskoj bolnici da više nema nade da mi se oporavi gutanje ili ti prevedeno da im je vježbanje sa mnom gubitak vremena. Pomislio sam Bogme ću gutati svima u inat. Naime dosta mi je šutanja, krivog liječenja i  bezrazložnog sakupljanja odbijenica . 

Kod kuće, a u bolnici.

Budio sam se u 5 ujutro i čekao njegu. Svaku noć sam bio opet u bolnici i te sve slike su mi se ponavljale. Imao sam i imam neki oblik bolničkog PTSP-a. Počeo sam planirati kontraudar, tj. tužbu i koga angažirati. Tužit ću bolnicu, pa kud puklo da puklo. Kontaktirao s jednog  od Hrvoja (onog s početka), da mi nađe nekog odvjetnika za kojeg misli da je dobar, rekao se javiti za koji dan. Kad se rehabilitiraš, problem je što budeš, što sam bar ja bio, izgubljen u vremenu i prostoru. Bar sam mogao proviriti kroz prozor, da vidim poznato meni parkiralište. Kod kuće sam, samo moram uraditi generalku na sebi. Bio sam sretan, jer sam napokon bio kod kuće.  

-Ručak je na stolu.

Kad to čuješ osjećaš se grozno, jer znaš da ne možeš za stol sjesti i jesti s obitelji. Postao sam svjestan svoje ovisnosti drugima i nesvjestan svojih promjena u ponašanju. Žedan sam, tuširao bi se, obukao bi se, jeo bi, j bo bi( fali e), a ništa ne možeš bez pomoći drugih.
Čuli smo da ima jedna logopedica u brodskoj bolnici koja se bavi s problemima gutanja. Ekspresno mi je mama dogovorila da idem kod nje. U pratnji supruge i mame smo otišli kod nje. Na ulasku sam maksimalno vježbao facijalne mišiće, navukao sam maksimalni osmijeh. Idem kod logopedice koja će mi pomoći da ponovo gutam. Zgrada u kojoj ona radi je pored zaraze, skoro fatalne za mene, gdje šefuje dr. Pandak, također skoro fatalan za mene (nisam ga tad vidio). Logopedica je isto navukla osmijeh (zgodna žena). 

Neću više gutati

-Proučila sam tvoju dokumentaciju, ali ja nemam uvjete i ne mogu ti pomoći da oporaviš gutanje, sa s obzirom na tvoje dijagnoze više nećeš gutati.
 Prevedeno odjebi Vanja! Srušio mi se tad svijet, a mislim također mami i supruzi. Govorila mi je to s usiljenim smiješkom. Izašli smo van. Spoznaja da s 30 godina više nikad nećeš gutati je brutalna i ponižavajuća. Sve te obećane pečenke, morat će pojesti netko drugi. S tim se ne mogu pomiriti, gutat ću ja još i kamenje ako treba i bit ću samostalan, bitno je da je uzela uputnicu i garant je razdužila. Bit će bar još jedna piva moja, ako treba i kroz cijev. Tad nekako počinje i moja jednako bolna bitka sa sporim, socijalno neosjetljivim i inertnim sustavom,  koji robuje hrpi pravilnika i odredaba,  koji su pisali ljudi koji vjerojatno nikad nisu bili u doticaju s ekstremnim situacijama, kao što je narušeno zdravlje (jebeni birokrati). More mi  nije bilo ni na kraj pameti te godine. Taman mi je ujutro počela dolaziti u 8 sati fizioterapeut Ivana.
- Vanja da li si za to da u kolovozu idemo na more, pitala je mama, jer je tad mogla dobit godišnji?

Naravno da sam bio za. Opet sam morao planirati planinarenje, ali tamo je u Dalmaciji, pogotovo na otoku sve na brdu, osim naše kuće koja je niz brdo, ali kad se penješ na brdu je (kako god). U  međuvremenu smo kupili onu sobnu pokretnu klimu. Tako da sam uredno bio klimatiziran. Javio mi se prvi Hrvoje, da je našao odvjetnika/cu, koji će me ovih dana nazvati i doći do mene. Sve sam bolje savladavao stepenice. Desnom rukom sam se držao za lijevi rukohvat. Išao sam i do trgovine. Sjedio bi autu i čekao da se obavi kupovina, kao neki dobar psić. Mogao sam lajati, ali nitko ne bi kužio da lajem. Pas koji laje ne grize, ja sam samo režao i ispuštao neartikulirane zvukove. Nevjerojatno je koliko sam sa sondom bolje pričao. Jedino sam se kužio kad sam bio ljut. Gadno je to kad sam sebe ne možeš razumjeti. Kao pravi papučar u potpunosti sam shvatio značenje onog:

Upakovan kao poklon

 Da draga, ako treba i u prtljažniku mogu biti tj, ne mogu kad ne mogu sam u njega ući, a nikako izaći. Bilo mi  je jednostavnije prigovarati svojim klingonskim jezikom, koji nitko nije kužio. Dva puta tjedno sam čekao tuširanje, ali to tuširanje je bilo pakovanje, da voda ne uđe u peg. Sav upakiran, u vrećice Konzuma, Presoflexa … ne znam čega već bi ušao kadu.  Što bi rekli bio sa upakovan kao poklon koji ide ispod bora, a svrha je bila samo tuširanje Tuširala me supruga, mislim da je više odljepljivala, nego lijepila. Bio sam kao poklon, samo mi je mašna falila. Preživio sam najgore ići ću i na more, kud ćeš više. 6 sat a ja budan, a nema vizite. 

Supruga mi je sestra

Guska je bila pored mene. Nisam mogao vikati:
-Sestro donesite mi plastičnu životinju kojoj se piša u usta.
 Bez uvrede sestra (supruga) je spavala pored mene, s jedne strane, a guska s druge. Nisam u incestu  nije sestra, nego doslovno medicinska sestra.  U pola 7 bi se digao i pravac u kupatilo da gusku ispraznim. Trudio sam se biti tih, dok bi praznio posude sa svojim fiziološkim otpadima. Toliko sam bio tih da bi sve ukućane probudio. Obično bi se zabio u vrata. Percepcija prostora mi je bila poremećena, pa nisam znao procijeniti koliko su vrata otvorena. Onda bi slijedilo paljenje tv-a i čekanje ˝Dobro jutro Hrvatska˝. Tad sam ujutro dobivao tucani Phemiton (jedan ujutro, drugi navečer), trebalo mi je samo par godina da skužim da je to narkotik. 

Ratovao sam s PV-om i INR-om; tj zbog zaliska su mi davali Martefarin tablete koje se koriste  za sprečavanje tromboembolije (krvnih ugrušaka), tj da mi opet neki ugrušak ne pobjegne u mozak, jer bi onda bio obuzetiji nego što već jesam. Pošto ni to nije dosta bilo onda bi slijedila injekcija Clexana iliti Klivarina. Injekciju mi je obično davala supruga. Napokon onda sam dočekao ˝Dobro jutro Hrvatska˝, pa Čokolino, tankanje s pola litre i Prosure (mali tetrapak od 250 ml koji može po broju kalorija nahraniti pleme u Somaliji). Ponedjeljkom, srijedom i petkom pozvonila bi Ivana, moj fizioterapeut. 
Ivana i Bojana moj SB kućni fizioterapeuti
 
Na početku bi dolazila bez hladnog oružja, s tlakomjerom i rukavicama. Nakon mjerenja tlaka bio bi spreman za vježbe. Koeficijent da ću se donekle oporaviti je bio sve veći. Izmjenjivali su se “prijatelji“, bio sam sve s usamljeniji s pitanjem što i kako dalje?  Materijalno mi nikad nije bilo bitno, ali kad si narušena zdravlja postane vrlo bitno. Žiro, tekući ili bilo kakav drugi račun su mi istekli, čak je i kasica prasica u koju sam ubacivao sitno oboljela od recesije i propao joj je stomak. Stalno je i u ono vrijeme bilo u novinama -humanitarna akcija za pomoć, ovom ili onom u potrebi. Odlučio sam ići drugačijim putem, ne želeći prositi pomoć i povlačiti se po novinama s računima za pomoć kojih ni nemam, imao sam samo jednu želju i plan kako ozdraviti.

 Jedan dan mi se javila odvjetnica Natalija da će doći kod mene čim se vrati iz Den Haga. Prepreku sam sve lakše savladavao i sve sam se lakše penjao do 4 kata,  to je bilo više naopačke pridržavanje uz ogradu,  jer s ravnotežom nisam bio na ti, pa se nisam usudio ići po sredini stepenica.  Mislim da bi se tad i puž brže popeo od mene, a bio sam i stalno u pratnji nekog il bi bar vodili puž i ja mrtvu utrku do  četvrtog kata. Bojao sam se hodati po vani bez  štake da ne padnem. Svaki novi metar je bio napredak za mene, jer sam dobio priliku da ga pređem. Relacije od 50-ak metara su mi bile kao da trčim ultra dugački maraton. Teta Nada me jedan dan nazvala da će mi plaćati dva puta tjedno privatno fizioterapeuta. Tad sam upoznao Bojanu koja je znala Bobath,  to je za Brod vau Bobath je tehnika kao stvorena za rehabilitaciju nas oduzetih. Prvi put kad je došla mazala me s nekim kremicama i masirala.

Tremor
-Da sad vidimo što možeš? Prati lijevom rukom moju desnu. Digni ruku na ormarić. 
Tad sam čuo za riječ tremor. Ruka bi mi bi vibrirala kao pneumatska bušilica, e to je tremor. Dizao sam ruku na visinu 150-160 cm., a napor je bio koda sam nosio vreću cementa od 50 kg u jednoj ruci. To ionako nikad nisam mogao. Prvih mjeseci su me ljudi dosta zvali na telefon. Pomislio sam i da njega isto razbijem, ali tek sam naučio pisati poruke. Tad još nisam znao kontrolirati disanje kod govora. Početak razgovora bi bio:

 – Kako si prijatelju?
A ja: dahtanje kao na  hot line, a nisam perverznjak. -Ide.
 To mi je bio neki klasični odgovor, koji iza sebe ostavlja masu upitnika tipa, tko ide, kuda ide, što ide. Onda bi obično nastupila tišina, jer je bi vjerojatno sugovornik bio zaprepašten mojim glasom. 
-Čujemo se, bok! Vidimo se na pivu. 

Još da objašnjavam da ni kap vode ne mogu progutati, stvarno mi nije imalo smisla. Stephen Hawking,  jedan od najvećih umova današnjice, koji je sam po sebi čudo što je živ, dokazao je da je iako je totalno nepokretan ,komunikativan, iako još nije dobio Nobelovu nagradu zaslužio ih je 10. Tko sam ja da kukam, pa imam desnu ruku i još kukam. Bitno je da ide. Surfao s po internetu tražeći neku rehabilitaciju za disfagiju iliti gutanje. Ponuda je bila deprimirajuća, a ja bi gutao bilo što, osjetiš miri ručak, a znaš da za stolom nema mjesta za tebe. Moji su se svi suzdržavali od komentiranja okusa ručka, kao i mljackanja. Čekao sam svoju kanticu propasiranog, prije davanja u peg. Hana i ja smo bili umreženi ona na svom laptopu, a ja na svom, nisam siguran da li je njezin imao wi fi.1 GB  interneta nam je bio malo, a sve više od toga preskupo.

-Daj mi malo u usta.

U bemti što je to fino i taman kad bi još, opet to fakin gušenje. Nije išlo, ali najbliže što sam našao da pomaže rehabilitaciji je Vital stim, to je neka vrst aparatića, kao tens pa te struja drma i simulira da progutaš. Od svih u kući uredi bih podrignuo, nakon što bi bio natočen s više od 1000 kalorija, i tako par puta dnevno. Naravno toga nije bilo i nema u Hrvatskoj (ima u Engleskoj). Do Engleske sam mogao jedino sobnim biciklom koji mi je teta kupila tih dana. Pisalo je da vozim 24 km/ h, zamišljao sam da sam u finishu utrke za prvo mjesto, a ono se o okrenem, a ja dalje na startu. Sljedeće što mi je palo na pamet je Nitendo wii, jer sam čitao da on pomaže u rehabilitaciji kod moždanog (u Australiji), pa smo si i to priuštili. Jedva sam čekao da dođe. Kad smo ga kupili dobili smo samo jedan joistik uz njega, Jupi mogao sam boksati sam protiv sebe, a nikog od ukućana nisam mogao izboksati, jer sam i sam po sebi bio kao da sam na nosilima izašao iz ringa. Recesija je globalno sve više uzimala maha. Moje liječenje je vodilo u bankrot, totalno sam bio nesvjestan da je sve podređeno meni. Rame mi je nabubrilo od  svakodnevnih injekcija Klivarina. Još sam dobio i seboreju, valjda od stresa. Ljevostrano sam bio šaren kao Dalmatiner. Nema veze idem na more, pa ću to izliječiti.

MORE
 Sa mnom disfagićnim, seboreičnim, paretičnim i  poluoduzetim smo se uputili na more u maloj koloni od dva auta ( koja kolona). Iako je preko Bosne puno bliže, odlučili smo ići preko Hrvatske, pošto su kćerima putovnice istekle. Od dodatne opreme sam ponio naravno posudu za pljuvanje, koju sam napunio do Popovače, do tamo smo išli autoputom, pa da ne bankrotiramo,  smo skrenuli smo na Sisak, s namjerom da se spojimo na staru cestu,  koja je prema Kninu bila zatvorena. Ništa onda idemo na Zadar. Tjeralo me pišati  ili/ti urinirati. Jednostavnije mi je bilo lagano se udarati po mjehuru da se ispišam, ta mi je navika ostala još s reanimacije, iako je izgledali pomalo perverzno. O velikoj nuždi sam se bojao i pomisliti, za nju ću čekati  da dođemo na more, pa ću onda u septičku jamu „ispustiti dušu“. Slunj i Rastoke su me oduševili, odmah sam pitao suprugu hoćemo li tu stati kad se budemo vraćali.
-Da dragi, diplomatski nema što!