Žene probudite se!

Čitajući crne kronike  po portalima često susrećemo nasilje nad ženama , ali u pravilu bez reakcije i javne osude udruga koje se bave tim temama. Šutnja o temama premda njihovi dionici bili političari kao Alojz i njemu slične kukavice od ljudi koji  svoje moralne i ostale deficite iskaljuju nad fizički slabijim spolom , a to su žene. Čak i kod crvenih prijava koje same po sebi govore o tome  da je došlo do  nasilja s teškom fizičkom ozljedom. Čak i to se opravdava  ako netko kaže notorni nasilnik je jadan i dobar. Rijetko  žene se usude reći dosta, a još rjeđe boriti se za svoje elementarno pravo na život bez nasilja. 

Šute svi

Šutnja ubija , kazne u društvu koje je ratificiralo Istanbulsku konvenciju, koja upravo govori protiv nasilja nad ženama. Nasilje se i dalje događa nad znanstveno dokazano jačim spolom po svemu osim u fizičkom smislu . Da ratifikacijom navedene konvencije nismo postali ono, već i dalje biramo hoćemo li u muški WC. Moram priznati  nisam još vidio WC za Ovo po rodu i dalje većinom idem u muški, iako nekad zalutam u ženski.

Nasilje

Nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu.

Uostalom tko se još sječa zastupnice Ivane  Ninčević Lesandrić( zastupnica MOSTA od 2016- 2020) i njenog govora u Saboru o, kako je opisala, najgorih 30 minuta života, kada se nakon spontanog pobačaja našla na kirurškom stolu, vezanim rukama i nogama, bez pristanka i anestezije. Taj srdačan opis tako teškog vremena tada je razjasnio tadašnji ministar zdravstva, koji joj je pružio uvjeravanja da to nije praksa u hrvatskim bolnicama, te da je sigurno sve krivo shvatila. Nakon tog događaja, tisuće Hrvatica su uputile još pisama sličnih ispovijedi. Čak su i UN reagirali pozivajući hrvatsku vladu da „okonča nasilje i zlostavljanje žena u postupku reproduktivnog zdravstva” i „provede neovisnu istragu tih tvrdnji, objavi svoje rezultate i izradi nacionalni akcijski plan za zdravlje žena”. Hrvatska Vlada tišinom je odgovorila. Naravno formiraju se bezbrojna povjerenstva koja istražuju i uredno sakupljaju dnevnice. Rezultati istraga su u pravilu isti, nema ih.

Nasilje nad ženama najrašireniji je oblik ugrožavanja temeljnih ljudskih prava. Žene žrtve nasilja psihički su, tjelesno, spolno i/ili ekonomski zlostavljane, a pandemija koronavirusa pojačala je negativne trendove. Iako je statistika nasilja nad ženama šokantna i zabrinjavajuća, veliki broj nasilničkih djela ostaje neregistriran. Žene se nerado odlučuju prijaviti nasilnika, najčešće strahujući da će tim potezom izazvati nasilnika što će uzrokovati još teže nasilje.

Nasilje postoji, ali mi okrećemo glavu od istog, država ga ne  sankcionira osim smiješnim presudama, pa ispada da se šutnjom svih isto proklamira. Trpjeti šutjeti i pitati se kome se obratiti, strašno je kao i opravdavati isto. Zašto izabrati šutnju, kad se promjena može postići opetovanim upozoravanjem i osuđivanjem svakog nasilja pogotovo prema ženama. Nasilje ne čini netko tko je jadan, nego  nasilnik s imenom i prezimenom. 

Jednog dana nasilnici će biti adekvatno osuđeni, presuđeni i smješteni tamo gdje im je mjesto. Jednog dana nadam se da će ovo biti normalna zemlja u kojoj će svi živjet bez straha  od nasilnika mu i nasilja bez obzira na rod ili spol.. Jednog dana  neće bit straha, od posljedica činjena građanske dužnosti. Do tog dana ostaju snovi u zemlju jednakih  bili oni muškarci , žene, vakseri, antivakseri, partizani ili ustaše, odgovarajuće stranačke iskaznice. Da ne nabrajam dalje buđenja su manje dopadna i spoznaja da  smo zapeli negdje u  vremenima bez kazne i odgovornosti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala SBOnline.net.