Verica Mikić, majka poginulog hrvatskog branitelja: 'moj Mario nije uspomena, on je moj život'

SIBINJ - Bliži nam se Dušni dan, ali i mjesec studeni tijekom kojeg se s posebnim poštovanjem prisjećamo svojih pokojnika, žrtve Vukovara i svih hrvatskih branitelja koji su položili život za slobodu Domovine. Iza svakoga poginulog branitelja ostala je obitelj koja i danas nosi bol zbog njegova odlaska, a majčinska ljubav ne prestaje ni onda kada sina više nije moguće zagrliti.

VERICA MIKIĆ iz Sibinja majka je MARIJA MIKIĆA, pripadnika Treće gardijske brigade KUNE koji je poginuo 3. listopada 1991. godine u Novoj Gradiški. Imao je tek 21 godinu. Iza njega su ostale uspomene koje vrijeme ne briše, a majka Verica i danas živi s dubokom sviješću o njegovoj prisutnosti.

- Mario je kao dijete bio vrlo poslušan i uvijek uz mene. Kao mladić bio je vrijedan i odgovoran. Čim je završio školu i odslužio vojni rok, počeo je raditi. Pomagao mi je oko kuće i dvorišta, a ništa mu nije bilo teško. Znala sam doći s posla, a on bi me pitao: ‘Mama, što ćeš sada raditi?’ Sve bi već bilo napravljeno - prisjeća se Verica. Mario je, kaže, bio njezino prvo dijete, mladić koji je uvijek mislio na druge. Kada bi ga majka upitala zašto ne pronađe djevojku, odgovarao bi kako ne želi da ona pati ako bi mu se nešto dogodilo. - Bilo je to ratno vrijeme i danas mi se čini da je već tada nešto predosjećao. Bio je uistinu dobro dijete - govori Verica.

„𝐙𝐚 𝐦𝐞𝐧𝐞 𝐌𝐚𝐫𝐢𝐨 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐮𝐬𝐩𝐨𝐦𝐞𝐧𝐚“

Marijeva pogibija zauvijek je promijenila Veričin život. Bol zbog gubitka sina ostala je duboka, ali se s godinama njezin odnos prema toj boli mijenjao. - Za mene Mario nije uspomena. On je moj život koji proživljavam svaku sekundu. Svake večeri, prije nego što legnem, pomolim se pred njegovom slikom. Ponekad mi se čini da mi se smiješi, a ponekad je ozbiljan. Znam da je on živ na nebu i razgovaram s njim - svjedoči Verica. Osjeća njegovu blizinu i u crkvi, gdje joj se čini kao da je gleda. Kada ode kćeri u Zagreb, pogleda njegovu sliku i kaže: 'Mario, čuvaj kuću!'

Ljubav koju ni smrt ne prekida

- Vjerujem da je moj Mario živ i da ćemo se jednoga dana ponovno susresti - govori s nadom koja joj daje snagu. Ipak, put do takva pouzdanja nije bio jednostavan. Nakon sinove pogibije prolazila je kroz teške trenutke, tražeći odgovore na pitanja koja su je mučila. - Kada je Mario poginuo, nisam odmah tražila odgovore u Bogu. Bila sam ljutita. Došla sam pred kip Gospe Lurdske i upitala: ‘Zašto si mi to, Majko, učinila? Uzela si mi sina!’

S vremenom se počela drukčije odnositi prema svojoj patnji. Razmišljala je o boli Blažene Djevice Marije, koja je također podnijela muku zbog svojega Sina. Sjetila sam se da je i Nebeska Majka proživjela tu bol. To mi je pomoglo da postupno drukčije gledam na vlastitu patnju, kaže Vera.

𝐒𝐧𝐚𝐠𝐮 𝐩𝐫𝐨𝐧𝐚š𝐥𝐚 𝐮 𝐦𝐨𝐥𝐢𝐭𝐯𝐢 𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮 𝐛𝐢𝐥𝐢 𝐮𝐳 𝐧𝐣𝐮.

U najtežim danima veliku su joj podršku pružali radni kolege, direktor poduzeća u kojem je radila, susjedi i obitelj. Ipak, njezina je bol bila toliko snažna da su i ljudi oko nje ponekad ostajali bez riječi. Posebno pamti večer kada se vraćala s posla, a djeca koja su se igrala na ulici prestala su se igrati kada su je ugledala. - Bila su to djeca, ali i ona su osjetila moju tugu. Taj mi se prizor duboko urezao u pamćenje - prisjeća se. Bilo je trenutaka kada joj se činilo da više nema razloga za život. Tada joj je prijateljica rekla riječi koje su joj pomogle da ponovno prepozna smisao i odgovornost za život: 'Vera, ti si nekome potrebna.'

- Imam četvero unučadi i znam da sam im potrebna. Moja kći i moj drugi sin također su mi pomogli da se trgnem i nastavim dalje - govori. Važnu ulogu u njezinu životu imali su susreti s majkama poginulih branitelja, hagioterapija i duhovni susreti s pokojnim profesorom Tomislavom Ivančićem. Deset je godina odlazila na seminare i susrete u Zagrebu, a poslije je posjećivala i Tabor, gdje je sudjelovala u susretima s fra Zvjezdanom Linićem. - Ti su mi susreti pomogli da drukčije razumijem život i svoju bol. Vjera i molitvena zajednica izvukle su me iz najtežih trenutaka, svjedoči.

Posebno pamti riječi profesora Ivančića, koji je, prisjeća se, poticao svoje prijatelje da učine nešto više za majke poginulih branitelja te da cijelu noć kleče i mole za njih. I danas se sjećam tih riječi. Mnogo mi je značilo što je netko prepoznao našu bol i želio nam pomoći molitvom, kaže Verica.

𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐨ž𝐞 𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐮 𝐢 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐦𝐨 𝐝𝐚 𝐯𝐢š𝐞 𝐧𝐞𝐦𝐚 𝐧𝐚𝐝𝐞

Ne skriva da joj je trebalo mnogo vremena kako bi nakon sinove pogibije ponovno pronašla mir. U početku su molitve bile ispunjene pitanjima i boli, ali je postupno učila svoje srce povjeravati Bogu. - Oduvijek sam vjernica, kao što su bili i Mario i moja druga djeca. Ipak, nakon njegove pogibije moj se odnos s Bogom promijenio. U početku sam se molila, ali kao da su moje molitve bile prazne. S vremenom sam počela razmišljati o tome što zapravo tražim od Boga i što očekujem - kaže Verica. Danas vjeruje da čovjek ne mora odmah razumjeti sve što mu se događa kako bi se mogao osloniti na Boga.

Vjerujem da Bog može dati snagu i onda kada čovjek misli da više nema nade. Ali za to je potrebno vrijeme. U početku sam bila zaokupljena svojom boli, a poslije sam počela shvaćati da ne patim samo ja i da se ne mogu cijeli život zatvoriti u vlastitu nesreću - ističe Verica. Svoju povezanost sa sinom posebno osjeća u molitvi i na njegovu grobu: Kada dođem na groblje, razgovaram s njim nasamo. Ispričam mu sve što mi je na srcu. Vjerujem da naš susret nije bio posljednji i da ćemo se jednoga dana ponovno vidjeti. Vjerujem u vječni život i u to da smrt nije kraj.

„𝐁𝐨𝐥𝐢 𝐦𝐞 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐨 𝐧𝐚š𝐢𝐦 𝐩𝐨𝐠𝐢𝐧𝐮𝐥𝐢𝐦 𝐦𝐥𝐚𝐝𝐢ć𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐦𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢“

Osim osobne boli, Veru pogađa i osjećaj da se o mladim ljudima koji su dali život za domovinu ne govori dovoljno. - Voljela bih da se o našim braniteljima više govori, osobito djeci i mladima. Željela bih da se u školama više uči o mladićima koji su dali život za domovinu, o njihovim životima i obiteljima. Boli me kada vidim da se naša djeca i mladost koja je poginula sve manje spominju. To je bila naša mladost - poručuje. Zato joj mnogo znače ljudi koji i danas dolaze, izgovaraju Marijevo ime i čuvaju uspomenu na njega. Njegovi prijatelji i prijateljice i danas dolaze k meni i na groblje. To mi mnogo znači jer vidim da ga nisu zaboravili, kaže.

𝐕𝐣𝐞𝐫𝐚 𝐤𝐚𝐨 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐧𝐚𝐜, 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐤𝐚𝐨 𝐭𝐫𝐚𝐣𝐧𝐚 𝐮𝐬𝐩𝐨𝐦𝐞𝐧𝐚

Na kraju, svim roditeljima koji su izgubili dijete Verica želi poručiti da ne ostanu sami sa svojom boli te da dopuste drugima da im pomognu. - Poručila bih im da se drže vjere. Meni je vjera pomogla da preživim najteže trenutke i ponovno pronađem smisao života. Ne mogu reći da sam zaboravila bol. Majka nikada ne zaboravlja svoje dijete. Ali danas drukčije gledam na Marijev odlazak - kaže njegova majka.

Njezina priča podsjeća nas da vjera ne znači odsutnost suza i pitanja, nego pouzdanje u Boga i onda kada odgovore ne možemo pronaći. Majčinska ljubav ostaje, a nada u vječni život postaje oslonac u svakodnevici. - Duboko vjerujem da je moj Mario živ i da ćemo se jednoga dana ponovno susresti. Ta me vjera drži. Samo vjera daje mi snagu da nastavim živjeti - zaključuje Verica Mikić.

U danima kada se sjećamo poginulih branitelja i molimo za pokojne, njezino svjedočanstvo poziva nas da ne zaboravimo ni obitelji koje i desetljećima poslije nose posljedice gubitka. Iza svakoga imena stoje život, ljubav i priča koja zaslužuje biti sačuvana. Jer postoje rane koje vrijeme ne briše, ali postoje i vjera i ljubav koje pomažu nositi njihov teret. Postoje i uspomene koje zauvijek ostaju žive u majčinu srcu.

Anita Terzić