Tomislav Marinović: želim da se naši rezultati mogu mjeriti, a ne samo opisivati

Nedavno je izabran novi predsjednik Hrvatskog triatlon saveza: Tomislav Marinović iz Slavonskog Broda. Intetrvju s Tomom donosi portal 3sporta.com:

Tko je Tomislav Marinović, čime se profesionalno baviš i kako je sport postao tako važan dio tvojeg života?

Prije svega sam kineziolog, trener, sportaš i čovjek koji je veliki dio života proveo u sportu. Po struci sam magistar kineziologije i profesionalno sam vezan uz tjelesnu i zdravstvenu kulturu, a paralelno sam godinama uključen u trenerski rad, vođenje klubova i organizaciju sportskih događaja. Sport kod mene nikada nije bio samo trening ili rezultat. Kroz godine je postao način života, ali i način na koji pokušavam nešto napraviti za svoju sredinu. Posebno me veseli kada vidim dijete koje je kod nas napravilo prve sportske korake, rekreativca koji je završio svoju prvu utrku ili sportaša koji iz Slavonskog Broda odlazi predstavljati Hrvatsku na međunarodnom natjecanju. Danas možda više vremena provedem organizirajući uvjete da drugi mogu trenirati i natjecati se nego trenirajući sam, ali upravo u tome sada vidim svoju najveću ulogu.

Kako je izgledao tvoj osobni sportski put i kada si se prvi put ozbiljnije susreo s triatlonom?

Moj sportski put najvećim je dijelom vezan uz nogomet koji je bio sastavni dio mog života do trenutka upisivanja KIF-a u Zagrebu. Na fakultetu sam sam sebi bio pokusni kunić, testirajući trenerske ideje na sebi, a trčanje je bila moja najdraža aktivnost, kasnije trail trčanje, ali ključni trenutak uključivanja u triatlon je bila 3sKif sekcija koju je vodio prof. Mario Kasović, te se kroz sekciju počela razvijati povezanost s triatlonom, koji me prirodno privukao zbog kompleksnost i zanimljivosti sporta. Triatlon je specifičan jer nije dovoljno biti dobar samo u jednoj disciplini. Moraš povezati plivanje, biciklizam i trčanje, razumjeti trening, oporavak, prehranu, taktiku i cijelu logistiku koja prati sport. S vremenom sam se sve više uključivao i kao trener, organizator i sportski djelatnik. Upravo zato danas triatlon promatram iz nekoliko različitih perspektiva.

Poznat si i kao dugoprugaš, ultramaratonac, triatlonac. Koliko ti iskustvo sportaša pomaže u razumijevanju potreba triatlonaca, trenera i organizatora?

Pomaže jako puno. Jedno je gledati sport kroz pravilnike, tablice i proračune, a drugo je znati kako izgleda ustati rano ujutro i otići na trening, putovati stotinama kilometara na natjecanje, imati lošu utrku nakon mjeseci priprema ili pokušavati financirati sezonu. S druge strane, kao organizator znam koliko je teško zatvoriti cestu, osigurati volontere, suce, policiju, medicinsku službu, sponzore i sve ostalo što natjecatelj često niti ne vidi. Mislim da mi upravo kombinacija sportaša, trenera i organizatora daje dosta široku sliku sustava. Kada donosimo odluke u Savezu, želim da se pitamo kako će ta odluka izgledati u stvarnom životu, a ne samo kako izgleda na papiru.

U Slavonskom Brodu vodiš Ultramaraton klub Mazator, Triatlon klub Mazator i Saucony školu trčanja. Što si tijekom godina uspio izgraditi u svojoj sredini i na što si posebno ponosan?

Najponosniji sam što smo izgradili zajednicu, promijenili stereotipe i potvrdili naš slogan “Pozitivna priča u gradu”. Rezultati, medalje i broj članova su važni, ali meni je uvijek bilo važno da ljudi žele biti dio kluba. Uspjeli smo u Slavonskom Brodu razviti ozbiljnu trkačku i triatlonsku priču, uključiti djecu, rekreativce i vrhunske sportaše te pokazati da za velike stvari ne moraš nužno dolaziti iz veće sredine. Posebno sam ponosan kada naši sportaši nastupaju za hrvatsku reprezentaciju, ali jednako tako i kada vidim pun trening djece ili grupu rekreativaca koja zajedno trenira. U Mazatoru često govorimo da rezultat nije naša jedina vrijednost. Najveća vrijednost koju smo izgradili je ljudskost i osjećaj pripadnosti.

Organizirao si brojne događaje, među kojima su Slavonska trka, Polojska ultra, Polojska liga, Polojski duatlon i Polojski triatlon. Što si kroz organizaciju utrka naučio o problemima s kojima se susreću hrvatski organizatori?

Naučio sam prije svega koliko je organizatorima teško. Ljudi vide nekoliko sati natjecanja, a iza toga često stoji šest mjeseci ili godina rada. Najveći problemi su financiranje, sve veći organizacijski troškovi, administracija, zatvaranje prometnica, sigurnost, nedostatak volontera i činjenica da se od organizatora očekuje sve viši standard. Često znam reći da diljem Hrvatske nema svaki organizator financijsku podršku lokalne zajednice, te sve što planira treba uračunati u kotizaciju kako bi pripremio bolji event od prošle godine, ali isto tako moramo se voditi time da uključujemo što veći broj rekreativaca u svijet rekreativnog sporta. Uf, skratit ću odgovor jer o ovome mogu pričati danima, ali evo ideja za panelom organizatora sportskih manifestacija u bližoj budućnosti.

Kada pričam o Savezu, želim da Savez organizatora ne promatra samo kao nekoga tko mora ispuniti pravilnik i platiti određene obveze. Organizator je partner Saveza. Bez dobrih organizatora nema kvalitetne lige, prvenstava ni razvoja sporta.

Za svoj si rad ove godine dobio Grb Grada Slavonskog Broda. Koliko ti znači takvo priznanje vlastite sredine?

Puno. Možda upravo zato što dolazi iz grada u kojem živim i u kojem smo godinama gradili sve ove projekte. Iza svakog događaja i rezultata stoji veliki broj ljudi – članovi klubova, treneri, sportaši, volonteri, partneri i obitelji. Zato Grb Grada nisam doživio samo kao osobno priznanje, nego i kao priznanje svima koji su godinama bili dio svega što smo stvarali. Takva priznanja su lijepa, ali istovremeno stvaraju i obvezu da nastaviš raditi još bolje.

Prije izbora za predsjednika bio si član Upravnog odbora, dopredsjednik Saveza i uključen u rad njegovih stručnih tijela. Kako bi ocijenio svoje dosadašnje iskustvo u Hrvatskom triatlon savezu?

To iskustvo mi je bilo izuzetno važno jer sam Savez upoznao iznutra prije nego što sam preuzeo odgovornost predsjednika. Vidio sam što funkcionira, ali i gdje postoje problemi. Hrvatski triatlon ima puno kvalitetnih ljudi, klubova, trenera, sudaca i organizatora. Problem je što njihove potencijale ne uspijevamo uvijek povezati u zajednički smjer. Predsjednik mora dati smjer i preuzeti odgovornost, ali bez kvalitetnog Upravnog odbora, stručnih tijela i suradnje klubova nema dugoročnog napretka.

Kada si prvi put počeo razmišljati o kandidaturi za predsjednika i što je presudilo da je prihvatiš? Na čiju si podršku računao prilikom kandidature i s kakvim si programom izašao pred klubove?

Nisam imao ambiciju postati predsjednik samo zato da bih imao funkciju. Kandidaturu sam prihvatio kada sam procijenio da svojim iskustvom, energijom i kontaktima mogu pomoći da napravimo određeni iskorak. Podršku je zapravo došla sama prvenstveno od zagrebačkih klubova, a kasnije i ostalih diljem Hrvatske, što mi potvrđuje da svi žele miran i zajednički smjer i rad. Osim toga, kako se volim našaliti mislim da nisam najbolji izbor za Savez, ali isto tako u ovom trenutku nema boljeg od mene. Program kojeg ću tek prezentirati na sljedećim izborima temelji se na jednostavnim stvarima: transparentnosti, boljoj komunikaciji, jačanju reprezentativnih programa, radu s mladima, edukaciji trenera i sudaca, pomoći organizatorima, jačanju age-group triatlona, privlačenju sponzora i većoj međunarodnoj prisutnosti Hrvatske. Na dvije zadnje stavke u ovom trenutku pridodajem veliku satnicu u opsegu svog trenutnog rada.

Želim da se nakon nekoliko godina rezultat rada Saveza može mjeriti, a ne samo opisivati.

Izabran si na izvanrednoj izbornoj skupštini. Zašto je došlo do nove promjene vodstva prije završetka mandatnog razdoblja?

Mislim da je najvažnije da ne trošimo energiju na prošlost i međusobne podjele, što svi dionici sustava i znaju. Došlo je do okolnosti u kojima je bilo potrebno izabrati novo vodstvo i klubovi su na Skupštini donijeli svoju odluku. Poštujem ljude koji su vodili Savez prije mene i sve dobro što su napravili. Koristim priliku da se i zahvalim dosadašnjim predsjednicima Mariju Kasoviću, Hrvoju Tisaju i Cviti Gregov koji su imali povjerenje u mene da mogu dati doprinos kroz rad Upravnog odbora. Moj posao nije analizirati tko je prije mene gdje pogriješio, nego preuzeti odgovornost za ono što ćemo napraviti od danas nadalje.

Hrvatski triatlon savez posljednjih je godina imao nekoliko promjena na predsjedničkoj poziciji. Zašto se to događa i kako namjeravaš osigurati stabilnije upravljanje Savezom?

Česte promjene sigurno nisu dobre za nijednu organizaciju. Svaka nova uprava treba vrijeme da krene s radom u sustavu, provede planirani program i pokaže rezultate.

Stabilnost želim graditi kroz jasna pravila, preuzimanju odgovornosti i otvorenu komunikaciju. Ako klubovi znaju što Savez radi, zašto nešto radi i gdje se troše sredstva, puno je manje prostora za nepovjerenje. Osim toga, moj skorašnji zadatak je obići sve klubove, analizirati stanje na terenu, potaknuti klubove na zajednički smjer na korist svih. Ne želim Savez koji ovisi o jednom predsjedniku. Želim sustav koji može normalno funkcionirati neovisno o tome tko je u određenom trenutku na čelu.

U kakvom si organizacijskom, financijskom i sportskom stanju zatekao Savez? Koje su njegove najveće prednosti, a gdje si odmah prepoznao probleme?

Nastavio sam tamo gdje je predsjednica Cvita stala. Odlične stvari su napravljene pod njenom palicom. Postoje komisije koje imaju zadatke i uloge, ljudi koji rade ozbiljan posao, a sve to treba rezultirati i sjajnim rezultatima. Ali postoji dosta prostora za napredak.

Na organizacijskoj razini želim jasnije definirati odgovornosti i ubrzati komunikaciju. Financijski moramo povećati prihode izvan postojećih izvora i puno aktivnije raditi sa sponzorima. Sportski imamo talentirane pojedince, ali premalu bazu da bismo dugoročno bili zadovoljni. Naša najveća prednost su ljudi i činjenica da Hrvatska ima gotovo idealne uvjete za triatlon. Najveći problem je što sve te potencijale još nismo pretvorili u dovoljno snažan sustav.

Koji su najvažniji ciljevi tvojeg predsjedničkog mandata?

Želim napraviti nekoliko stvari koje će ostati iza ovog vodstva. Prvo, stabilan i transparentan Savez. Drugo, kvalitetniji sustav razvoja djece, juniora i U23 sportaša. Treće, jasniji put naših najboljih sportaša prema najvećoj kruni sporta olimpijskom triatlonu i Olimpijskih igrama. Želim povećati broj članova i licenciranih sportaša, klubova, razvijati age-group reprezentaciju, podići standard Hrvatske triatlon lige i državnih prvenstava, dodatno educirati trenere i suce te dovesti više međunarodnih natjecanja u Hrvatsku. I želim otvoriti Savez prema sponzorima. Ne možemo ozbiljan međunarodni program dugoročno graditi isključivo na postojećim izvorima financiranja.

Hoćeš li ostati na vodećim funkcijama u svojim klubovima i kako ćeš izbjeći mogući sukob interesa?

To je legitimno pitanje i nešto o čemu moram biti vrlo jasan. Bez obzira na moje veze s oba kluba Mazator, kao predsjednik HTS-a moram zastupati interese svih hrvatskih klubova. Osim toga, nama u klubu uskoro idu izbori, a svi članovi znaju da ja jedva čekam dan da netko drugi preuzme kormilo vodstva, a ja se mogu koncentrirati na druge jednako važne stvari u klubu. Svjestan sam da se većina klubova vodi od stane entuzijasta koji su lokomotive, nažalost bez adekvatne zamjene, ali iskreno se nadam da sam u krivu po tom pitanju.

Najbolja zaštita od bilo kakve sumnje su unaprijed definirani kriteriji. Ako se sredstva, reprezentativni status ili organizacija natjecanja dodjeljuju prema javno poznatim kriterijima, onda je puno manje važno tko je predsjednik i iz kojeg kluba dolazi. Osim toga, smatram da imam dovoljno kvaliteta i sposobnosti da jednako kvalitetno razvijam i savez i klub.

Savez prije svega čine klubovi. Kako zamišljaš odnos novog vodstva s klubovima i na koji će način oni sudjelovati u donošenju važnih odluka?

Kao partnerski odnos. Ne želim da klub dobije e-mail iz Saveza samo kada nešto treba platiti, prijaviti ili dostaviti. Zato sam i spomenuo da je zadatak obići klubove i razgovarati s njima, te utvrditi stanje na teren s cilj uključivanja u rad ponajviše Skupštine. Želim imati kulturu u kojoj se argumentirano razgovara i u kojoj klubovi znaju da ih se sluša.

Potrebe velikih i razvijenih klubova razlikuju se od potreba manjih klubova i sredina u kojima triatlon tek pokušava pustiti korijenje. Kako Savez može pomoći jednima i drugima?

Veliki i mali, baš mi se ne sviđa takva usporedba, jer ako krenemo gledati u postotcima koliko je koji klub velik ili mali onda ćemo možda dobiti kvalitetnu sliku. Smatram da trebamo kvalitetnija natjecanja koja imaju jači trenažni podražaj kao i bolji uvid u kvalitetu naših sportaša, međunarodna natjecanja i podrška sportašima visoke razine, odnosno kvalitete. Osim toga treba zainteresirati trenere u manjim sredinama da se uključe u rad klubova kako bi mogli razvijati triatlon u svojim sredinama. Hrvatska je mala zemlja i svaki novi klub i svako novo “dijete” u sustavu nama puno znači.

Hoće li kriteriji financiranja klubova, sportaša, reprezentativnih nastupa i razvojnih programa biti jasni i javno dostupni?

Kriteriji su javno dostupni dugi niz godina. Sportaši znaju koje rezultate trebaju ostvariti da bi imali određenu razinu potpore od stane Saveza. Klubovi imaju informacije kako se sportaši mogu dalje razvijati kroz olimpijske i neolimpijske programe. Osim toga, podrška klubovima organizatorima je prisutna godinama, a cilj je pojačati je u godinama koje dolaze. Kriteriji se mogu mijenjati ako vidimo da nisu dobri, ali ne smiju se mijenjati ovisno o tome o kome se u tom trenutku odlučuje.

Što želiš promijeniti u komunikaciji Saveza prema klubovima, sportašima, trenerima, organizatorima i javnosti?

Želim da HTS bude puno prisutniji. Kada hrvatski sportaš nastupa na međunarodnom natjecanju, javnost to mora znati. Kada netko napravi veliki rezultat, moramo ga promovirati. Isto vrijedi za klubove, organizatore, trenere i suce. Ali komunikacija nije samo Instagram ili Facebook. Klubovima trebaju pravovremene informacije, trenerima jasni programi, sportašima kriteriji, a medijima kvalitetne priče. Triatlon je atraktivan sport i mislim da ga trenutno ne prezentiramo javnosti onoliko dobro koliko možemo. Samo na ovom pitanju imamo posla za cijelu godinu dana. 😀

Kako ocjenjuješ sadašnji sustav Hrvatske triatlon lige i državnih prvenstava? Treba li mijenjati broj utrka, bodovanje, raspored ili standarde organizacije?

Ne bih radio revoluciju samo zato što je došlo novo vodstvo. Prvo moramo ozbiljno analizirati postojeći sustav i razgovarati s klubovima i organizatorima. Svi već dobro znaju da ja želim povećati broj utrka na triatlon karti Hrvatske, pa ćemo tako imati i veću zainteresiranost za sportom, ali kada govorimo o natjecanjima za kalendar HTS-a onda tu nemamo previše prostora za širenje. Svakako bi volio podići standarde koje natjecanje HTL-a ili Prvenstva Hrvatske mora zadovoljiti, sve s ciljem privlačenja većeg broja sportaša, naravno s privlačenjem i kvalitete na natjecanja. HTL je odličan projekt prvenstveno za razvoj mlađih dobnih kategorija, ali isto tako i sjajna prilika age grouperima za odmjeriti snage.

Ove godine smo prijevremeno počeli slagati kalendar tako da u 2027 godinu možemo krenuti puno ranije po pitanju planiranja i organizacije. Da zaključim, liga i prvenstva sportašima mora dati vrijednost, a organizatorima održivost.

Organizatori sve teže zatvaraju financijsku konstrukciju utrka. Može li Savez konkretnije pomoći organizatorima i privući zajedničke sponzore za nacionalna natjecanja?

To mi je posebno bliska tema jer vrlo dobro znam koliko košta organizacija utrke. Jedan od ciljeva je pronaći zajedničke sponzore HTL-a i državnih prvenstava. Umjesto da svaki organizator zasebno traži istog potencijalnog partnera, Savez može ponuditi nacionalni paket koji obuhvaća više natjecanja i cijelu Hrvatsku. Osim financija, možemo pomoći zajedničkom opremom, promocijom, standardizacijom, edukacijom i dijeljenjem organizacijskog znanja. Klubovi već znaju da nas već nekoliko godina na HTL-u prati Saucony i Arena s opremom za najbolje, a vjerujemo da ćemo i ubuduće nastaviti u tom smjeru.

Kako gledaš na rekreativni triatlon, koji posljednjih godina privlači sve više ljudi kroz sprint, olimpijske i utrke srednje i duge distance?

Kao na ogromnu priliku. Neće svi biti reprezentativci niti to trebaju biti. Ali čovjek koji danas napravi prvi supersprint možda će sutra završiti olimpijski triatlon, učlaniti se u klub, dovesti dijete na trening ili postati volonter na utrci. 'Ironman' i druge velike serije pokazale su koliko je age-group zajednica snažna. Vrhunski i rekreativni sport ne trebaju biti suprotstavljeni. Široka baza omogućuje jači vrh.

Velik broj rekreativaca nastupa na komercijalnim utrkama izvan sustava Saveza. Kako gledaš na suradnju HTS-a i subjekata u triatlonu izvan HTS-a?

Vrlo otvoreno. Savez ne gradi zidove, a ako ima koji izgrađen od ranije naš zadatak je srušiti ga. Ako netko kvalitetno organizira triatlonsku utrku i okuplja stotine ili tisuće ljudi, to znači da radi nešto dobro za popularizaciju našeg sporta. Naravno, Savez mora štititi pravila, sigurnost i interese svojih članica, ali trebamo tražiti modele suradnje.nMeni je puno važnije da čovjek u Hrvatskoj trenira triatlon nego čiji je logo bio na ulazu u cilj.

Treba li rekreativni i age-group triatlon dobiti važnije mjesto u radu i promociji Saveza?

Kada odemo van granica Lijepe naše možemo vidjeti prekrasne prizore drugih agera koji predstavljaju svoju državu na natjecanjima, a takve stvari želimo vidjeti i kod nas.Želim razvijati age-group reprezentaciju i njegovati osjećaj da je velika stvar predstavljati Hrvatsku na europskim i svjetskim prvenstvima dobnih skupina. To je velika zajednica koja može pomoći cijelom sportu – kroz članstvo, natjecanja, promociju, sponzore i stvaranje triatlonske kulture. Osim toga, meni je uvijek zabavno s agerima jer sam i sam njihov.

S druge strane, što je trenutačno najveća prepreka razvoju vrhunskog natjecateljskog triatlona u Hrvatskoj: broj sportaša, stručni rad, financije, infrastruktura ili nedostatak kvalitetnih međunarodnih nastupa?

Nije samo jedna stvar. Imamo malu bazu sportaša, financijski zahtjevan sport i relativno mali broj sportaša koji kontinuirano mogu nastupati na najvišoj međunarodnoj razini. Triatlon iziskuje dobro financijsko planiranje – putovanja, bicikli, kampovi, treneri, oprema i međunarodni kalendar. Mislim da ključ leži u kontinuitetu kvalitetnog stručnog rada i razvoja, te međunarodnih nastupa. Talentiranom sportašu ne možemo omogućiti dvije velike utrke godišnje i očekivati da konkurira nekome tko ih ima deset ili petnaest. Moramo pratiti korak drugih!

Sportski program HTS-a među dugoročnim ciljevima navodi nastup hrvatskog triatlonca ili triatlonke na Olimpijskim igrama 2028. ili 2032. godine. Koliko je nastup u Los Angelesu 2028. u ovom trenutku realan?

Moramo biti ambiciozni, ali istovremeno realni. Los Angeles 2028. je izuzetno zahtjevan cilj. Olimpijske kvalifikacije u triatlonu su brutalno konkurentne i Hrvatska trenutačno nema luksuz obećavati olimpijca. Ali naš posao nije reći da je teško i odustati. Naš posao je identificirati sportaše koji imaju potencijal, omogućiti im međunarodni program i vidjeti koliko se možemo približiti. Ako 2028. uspijemo, bit će to ogroman rezultat. Ako ne, sve što kvalitetno napravimo u ovom ciklusu mora biti temelj za 2032., gdje želim da Hrvatska bude ozbiljan kandidat za olimpijski nastup.

Imamo li već sportašicu ili sportaša s realnim potencijalom za olimpijske kvalifikacije? Tko su naši najizgledniji kandidati i što im Savez mora osigurati u sljedeće dvije godine?

Imamo nekoliko sportaša koje moramo ozbiljno pratiti i podržavati. Gabriel Barac ove je sezone pokazao veliki potencijal međunarodnim rezultatima, uključujući pobjedu na World Triathlon Development Regional Cupu na Vlasini i srebro u Mamaiji. Filip Vilenica također osvaja međunarodne bodove i medalje, a njegov nastup na World Triathlon Cupu u Rio de Janeiru pokazuje razinu natjecanja prema kojoj želimo usmjeravati naše najbolje sportaše.

Ne želim ipak olimpijski projekt svesti na dva imena. Moramo razvijati širu skupinu juniora i U23 sportaša jer nitko danas ne može sa sigurnošću reći tko će napraviti najveći iskorak u sljedeće dvije ili četiri godine. Najboljima moramo osigurati kvalitetan stručni rad, kampove, testiranja, međunarodne nastupe i financijsku sigurnost programa.

Koje bi konkretne rezultate i pokazatelje smatrao potvrdom da se Hrvatska približava olimpijskoj razini?

Prije svega kontinuirano napredovanje na World Triathlon rankingu. Želim vidjeti naše sportaše koji redovito ulaze na startne liste kvalitetnih Europe Triathlon i World Triathlon natjecanja, osvajaju bodove i nisu tamo samo sudionici. Medalje na regionalnim kupovima su dobar korak. Sljedeći korak su kvalitetni plasmani na europskim kupovima, ulasci među najbolje na kontinentalnim prvenstvima i konkurentni nastupi na World Cup razini. Olimpijski nastup neće doći preko noći. Moramo vidjeti jasan trend približavanja svjetskoj konkurenciji.

Bez kvalitetnog rada s djecom teško je očekivati seniore na međunarodnoj razini. Kako planiraš razvijati škole triatlona, educirati trenere i zadržati mlade sportaše u sustavu?

U listopadu naši treneri imaju mogućnost usavršavanja svog znanja u Finskoj na trenerskom seminaru WT, što potvrđuje da mogućnosti postoje. Ulaganjem u trenere prenosioce znanja, možemo zadržati djecu u sustavu. Ako danas imamo jednog talentiranog seniora, možemo mu pomoći da ostvari rezultat. Ali ako želimo sustav, moramo imati stotine djece koja prolaze kroz škole triatlona. Savez mora pomoći klubovima u pokretanju i razvoju škola, dodatno ulagati u edukaciju trenera i organizirati kampove i okupljanja mladih sportaša. Poseban problem je prijelaz iz juniorske u seniorsku kategoriju. Tu sport gubi puno mladih ljudi. Moramo napraviti sustav u kojem sportaš vidi perspektivu i nakon juniorskog staža.

Hrvatska ima more, jezera, povoljnu klimu i snažan turistički sektor. Koristimo li dovoljno te prednosti za razvoj triatlona, međunarodnih utrka i sportskog turizma?

Ne koristimo ni približno dovoljno. Imamo uvjete na kojima nam mogu zavidjeti mnoge zemlje. More, otoke, jezera, planine, dobre ceste, klimu i turističku infrastrukturu, ali trebamo ljude koji vide potencijal kroz sport na raznim lokalitetima. Već radimo na tome da međunarodna natjecanja dovedemo u Hrvatsku, a Europe Triathlon Junior Cup u Zagrebu na Jarunu 12. rujna upravo je primjer smjera kojim želimo ići. Triatlon i hrvatski turizam prirodni su partneri i tu vidim veliki neiskorišteni potencijal.

Pretpostavljam da ćeš se ponovno kandidirati i za puni mandat. Gdje želiš vidjeti hrvatski triatlon za četiri godine i po kojim ćemo konkretnim brojkama moći ocijeniti uspješnost tvojeg mandata?

Ne bih unaprijed govorio o kandidaturi. Prvo želim pokazati što možemo napraviti u vremenu do isteka mandata koji smo dobili. Funkcija sama po sebi me ne zanima ako iza nje ne ostanu rezultati. Ali znam gdje želim vidjeti hrvatski triatlon. Želim više registriranih sportaša i djece, više aktivnih klubova, veći broj educiranih trenera i međunarodnih sudaca, snažniju age-group reprezentaciju i veću i brojniju Hrvatsku triatlon ligu. Želim najmanje nekoliko naših sportaša koji kontinuirano nastupaju i osvajaju bodove na međunarodnoj razini. Želim da Hrvatska redovito organizira Europe Triathlon ili World Triathlon događaje. Želim višegodišnje komercijalne partnere Saveza i veći proračun usmjeren izravno prema sportskim programima. I konačno, želim da na kraju olimpijskog ciklusa možemo ozbiljno razgovarati o hrvatskom triatloncu ili triatlonki na Olimpijskim igrama. Ako za četiri godine budemo imali samo nove fotografije i objave, nismo napravili dovoljno. Ako budemo imali više sportaša, više klubova, više međunarodnih rezultata, jače financije i uređeniji sustav – onda možemo reći da smo napravili posao. Sve ovo lijepo zvuči, ali javnost mora znati da je to jako puno posla i uloženog vremena, uz Božju pomoć to se može i ostvariti.

Što na početku mandata poručuješ klubovima, sportašima, trenerima, organizatorima i rekreativcima koji od novog vodstva očekuju vidljiv napredak?

Prije svega da ne očekuju čuda preko noći, ali mogu očekivati rad, dostupnost i odgovornost. Vrata Saveza moraju biti otvorena. Kritika mi ne smeta ako iza nje postoji želja da nešto napravimo boljim. Ne želim dijeliti hrvatski triatlon na velike i male klubove, Zagreb i ostatak Hrvatske, profesionalce i rekreativce ili na „naše“ i „njihove“. Premali smo sport da bismo trošili energiju jedni na druge. Imamo puno više potencijala nego što ga trenutno koristimo.

Želim Savez koji postoji zbog sportaša i klubova, a ne sportaše i klubove koji postoje zbog Saveza. Ako uspijemo okupiti ljude oko te ideje, vjerujem da hrvatski triatlon u sljedećih nekoliko godina može napraviti ozbiljan iskorak. Iskorak već na sljedećem natjecanju u Velikoj na Prvenstvu Hrvatske u akvatlonu 22. i 23. kolovoza. Za kraj, hvala na konstruktivnim pitanjima, a nadam se da će sportska zajednica prepoznati iskrenost i dobronamjernost u mojim riječima.

foto: osobna arhiva
izvor: 3sporta.com