Mladom Slavoncu kao bebi nisu davali nikakve šanse, a danas je maturant, volonter i pasionirani fotograf

Da će nakon više od 15 godina borbe sa Fanconijevom anemijom, rijetkom bolešću koju je tada imao jedini u HrvatskojMislav Antolovićiz Osijeka danas biti uspješan maturant, volonter i pasionirani fotograf, malo je tko vjerovao. No, zahvaljujući borbi njegovih roditelja, vjeri i optimizmu, ovaj 20-godišnjak učenik je završnog razeda Tehničke škole i prirodoslovne gimnazije Ruđer Bošković, smjera web dizajner koji ne samo da ima brojne planove za daljnje školovanje, već je omiljen u svome društvu, kako u školi tako i u Josipovcu gdje živi s majkom Ivanom, bratom Jakovom i sestrom Iskrom.

Upravo je Iskra odigrala ključnu ulogu u Mislavovu životu jer je rođena da bi svome bratu spasila život darujući mu svoju koštanu srž i krv iz pupkovine.Naime, nakon obavljene genetske analize roditelja Berlinu 2007. godine, doznali su da Mislav srodnog darivatelja nema, ali i da su njih dvoje nositelji recesivnog gena zbog kojeg dijete začeto prirodnim putem može s velikom vjerojatnošću također oboljeti. Kako darovatelj nije ni mlađi sin, rečeno im je da tek rođenje brata ili sestre povećava šansu za ozdravljenje na 80 posto. Uslijedio je odlazak u Chicago gdje je obavljena prenatalna genetska dijagnostika, uzet je uzorak s unutarnje strane Mislavova obraza i njegove obitelji. Kad je Ivani usađen srodan embrij te je potom tek rođena Iskra Mislavu transplantirana krv iz pupkovine i koštane srži u berlinskom Charity Capus Wirchow-Klinikumu , pojavila se nada u ne tako brzo, ali moguće ozdravljenje. Što Mislav ukratko misli o svemu nakon godina borbe s ovom rijetkom bolešću, sažeo je u kratkoj rečenici:

❞Moja sestra za sada ne zna cijelu priču, a što se mene tiče ne mora ni znati što je meni učinila. Meni je važno da sam ja toga svjestan, da dijelimo istu krv, a nismo blizanci. Znam da se trebamo poštivati i ne svađati se, ali znate kako je kad je cijelo desetljeće mlađa od mene. Katkad je ratno polje u kući, ali sve je to iz ljubavi❞, priča nam Mislav, naglašavajući da je njegova sestra zdrava aktivna djevojčica koja ne silazi s koturaljki, pleše u Wingicama i dobra je učenica. Brat, 18-godišnji Jakov završava srednju školu.

I junak naše priče, 20-godišnjak koji je jedno vrijeme čak pohađao i nastavu u kući, također s nestrpljenjem čeka maturu, nakon koje planira upisati Visoko učilište Algebra u Zagrebu i baviti se 3D dizajnom. Do tada, nakon završenih školskih obaveza, gotovo svaki dan posjećuje Mjesni odbor Josipovac gdje volontira u tamošnjoj udruzi, a što mu je, kaže, neprocjenjivo.❞Uključen sam u sve aktivnosti i pomažem oko svih događanja. Uz to i fotografiram, a u fotografije sam se zaljubio još u osmom razredu kad sam u Domu tehnike pohađao fotografske radionice. Moje fotografije predsjednik Udruge Josipovac Marko Perković nerijetko koristi za objave gdje je potrebno, a ja sam sretan da mogu pomoći, ali i da se družim s ljudima. Ondje me svi dobro poznaju, a ja sam spojio dvije ljubavi – fotografiju i volontiranje u jedno❞, iskreno će Mislav koji, ako nema obveza tijekom vikenda u Udruzi, neće propustiti druženje s prijateljima negdje u gradu. Ističe da ima svoja tri najbolja prijatelja u razredu, no život koji je proveo takoreći neprestano po bolnicama, Mislava je naučio da u svima izvuče i pronađe nešto dobro. Bolest čovjeka, reći će, potpuno promijeni i usmjeri na to da cijeni sitnice na koje netko ne bi, kaže, niti obraćao pažnju. Nismo mogli ne upitati ima li djevojku?

❞Nemam, to me još ne zanima iskreno. Više sam zaokupiran ovime što sad radim i planiram se usredotočiti ono što me godinama zanima. Uz web dizajn to je prapovijest, a očaran sam dinosaurima i želja mi je jednoga dana u Osijeku otvoriti Muzej dinosaura. Nadam se da će kontrole na koje redovito idem biti dobre i da ću uspjeti ostvariti svoj cilj❞, rekao nam je Mislav.

Majka Ivana dodaje kako je, s obzirom na nepovoljne prognoze prije 15-ak godina, cilj već postignut, budući da je tada malo tko vjerovao da će bez presađene koštane srži i krvi Mislav preživjeti. Mislav je danas, kaže, uvjetno rečeno zdrava osoba, no ostale su posljedice s kojima mora živjeti. Ona je pak presretna što su godine borbe za njegov život iza njih, a priznaje da bez raznih humanitarnih akcija koje su prethodile odlasku u Berlin gdje se nalazi jedan od svjetskih centara za liječenje Fanconijeve anemije, možda i ne bi uspjeli. Nadu nisu gubili, a Iskra je, reći će, doslovno zaiskrila njihove živote.

❞I kad se njih dvoje svađaju ja sam sretna znajući da se mogu posvađati. Presretna sam što je uspjela spasiti Mislavov život, a nažalost moj suprug Slaven preminuo je naglo prije tri godine i nije dočekao odrastanje naše djece. No sigurna sam da nas gleda negdje odozgo i pazi na nas❞, kaže majka Ivana.

(IZVOR: www.sib.net.hr)