Al' se nekad dobro jelo…baš…

Ovih sam dana -  gle čuda na ovoj vrućini -  uhvatio neku prehladu, virozu il'šta ti ja znam, pa se strovalio u krevet, ne mogu ustat… k'o da mi je sto godina. Bolestan. Mislim si, dobar izgovor, ne moram ništa radit…

Sjetih se riječi pokojnog ćaće, koji mi je znao govorit – dok možeš jest', nisi bolestan! I stvarno, i sada evo po vazda nešt' grickam. Misao na te očeve riječi dadoše mi neku novu snagu i rekoh sebi: nisi ti bolestan, dok ti maštrafiš po slanini i kulinu! Vratilo me to sve u mlađe godine, kad divaneći sa starima (a bijaše u susjedstvu jedan djed pun pripovijesti i životnih mudrosti), otkrih kako se nekad živjelo, radilo i – jelo.

Ovako mi dida Joco kazivao:

Uljeto, jel' bila žetva u polju, košnja trave, berba kuruza, grožđa, il' njekaka druga rabota, okupili bi se mi muški na klupčici prid kućom već đe je najbliže, pjevajuć' i prije orozova, uz čokančić rakije (ili dva) i još za mraka pošli na rad. Negdi posli prve Zdravomarije naše bi snaše došle za nama noseć nam zajutrak. Sunašce je već počelo grijat i sušit rosu, a mi ni oznojili se nismo, već gladni. 'O jarca vam vašeg, al možete i popit i pojest', šprdale bi nam se naše žene…'De, šuti i vadi tu rakiju iz korpe', vikali bi muški…- a jeste bili rakijaši, prekinuh dida Jocu.

Eeeee, sad češ ćut kako se njekad jelo, nastavi on. Izvadile bi žene iz korpe i rakiju, i vina, i ljepine vruće i masti, i sapunjare i švargla i kobasice i kulina, koj' im'o, fala Bogu. Sve još od lani što je visilo u pušnice. Dok ima, valja pojest da ne prožegne na 'voj vrućini. Nego, vidiš, jeli smo sve to tako masno i teško i nitko ni im'o ni visok tlak ni kolesterin nit ga išta žigalo, k'o danas. Sve furtom kukaje da ne smiju ni čvarka da im ne bi skočio tlak. De ti meni namaži ljepinju s tom mašćom i pospi malo crvene paprike ljute, izvadi i koji ljuti fefereron ako nema luka pa'š vidit da mi neće bit ništa, kaz'o bi ja njoje (misli na jednu „osjetljivu“ susjedu).

Eeee, a bilo je i godina kad nismo imali mesa…Tamo, posli rata, nog' drugog svjeckog, nestašica svinja bila, ma svega. U zadruge jedva i brašna bilo. Koke ni jaja nisu nesle kako Bog zapovida.  S ono malo dinara nisi im'o što ni kupit, pa u selu ni dućana još ni bilo. Nismo imali 'vake kaufelande i konzume k'o vi danas. Da se preživi išli smo jest kiselića po bašće i od radića pravili salatu, jeli proju. Sataraš nam već bio luksuz, rezanci od vode i brašna k'o prilog. Kuvana kuruza kad bi dozrio. Sve 'no iz pušnice što sam ti kaz'o došlo je kasnije, kad su nam sinovi pošli u Njemačku na bauštele i zaradit da imamo mesa (…)

Zastadoh na ovim riječima dida Joce i sjetih se da je i moj otac bio jedan od tih gastarajbajtera. Zahvaljujući njegovim rukama koje su vrijedno radile po njemačkim bauštelama, meni dok sam dijete bio nije ništa falilo, ni slanina ni kulina. Klalo se svake godine i meso se sušilo, bilo ga k'o drva. A, nije mi bilo strano jesti ni masti na lepinji s paprikom, brao sam kiseliće i jeo salatu od lista maslačka, a k'o što je baka znala napravit sataraš s tenfanim krumpirom (pire) ili granatirom (pire s flekicama od tijesta) nije se ponovilo. Danas u tu kombinaciju trpamo i faširane. Dobro se i sve domaće jelo.

Iako su mi poznati stari šokački kolači (salenjaci, paprenjaci, šape, pite s makom i poderane gaće), a bilo je i šljiva pa se pravio i mazao šljivov pekmez na kruh i pravile knedle, dida Joco mi nije pripovijedao o desertima. Mislim da nije volio kolače. Imao je vinograd, slatko grožđe i vinski podrum i svi su išli kod njega kupit vina. Fina, domaćeg, kojeg je sâm proizvodio. Ima već 15 godina kako je preselio na nebo. Dočekao je duboku starost. I siguran sam da se odozgor još smije kad god ovdje dolje netko nareže nešto nakoso…ako ni radi čega drugog, onda radi tlaka…

Danas skoro svi imaju visok tlak. Valjda od nerada. Ili od nezdrave i brze hrane. A, svi vole (a tobože ne smiju) popit i pojest. Nemajući pojma kako se nekad dobro jelo. Baš...