Brodski grafiti-što je pjesnik htio reći?

Grafiti mogu biti vandalizam, ali mogu biti i umjetnost: vandalizam onda kada su neprimjereni, vulgarni ili prostački i na neprimjerenom  mjestu napisani, a kada stilski i porukom odišu ljepotom, likovnom poetikom pastelnih boja, kada potiču na filozofsko  razmišljanje i ne vrijeđaju ničiji moral niti uneređuju ničiji privatni zid ili kuću, onda govorimo o grafitima kao umjetničkoj formi izražavanja. Dok sam šetao uz Savu u blizini BROĐANKE, primijetih jedan grafit sa sljedećom porukom:  "MAYBE LIFE SHOULD BE MORE THAN JUST SURVIVING" Ili.. MOŽDA BI ŽIVOT TREBAO BITI NEŠTO VIŠE OD SAMOG PREŽIVLJAVANJA. A pokraj natpisa jedna lijepa crvena ruža. Pitam se, što je pjesnik htio reći?

Kada sam malo bolje razmislio, autor ovoga grafita poput nekog iskusnog doktora sociologije, moga prijatelja recimo, dr. sc. Dražesna Lalića, oslikava trenutno stanje duha i stomaka u našem gradu i društvu uopće. Šalje nam jednu surovu i bolnu  istinu. Danas zapravo, nitko uoče ne živi, nego svi samo preživljavamo. Čast izuzecima. SVI DANAS  TRČIMO ZA ŽIVOTOM, A ŽIVOT BJEŽI OD NAS. Netko će možda sada reći, to nije istina, pa nisu svi na Birou za nezaposlene, pa ima i takvih koji su uspjeli u životu. Točno. Istina. Ima i takvih. Upravo čitam ispovijest jednog takvog. Pa kaže: " ZAGRLIO BIH ŽENU ALI NIŠTA NISAM OSJEĆAO. UMJESTO NJE KAO DA SAM GRLIO JASTUK."

Riječ je o čuvenom španjolskom nogometašu ANDRESU INIESTI, legendarnom veznjaku Barcelone, koji je s njom osvojio sve što se može osvojiti, a s reprezentacijom Španjolske bio je i prvak svijeta i prvak Europe. Slava. Moć. Novac. Ogromno  bogatstvo. Vile i mercedesi.... A eto, ipak je čovjek obolio od depresije i pored svega nije više mogao naći svrhu i smisao života. Čak ni pored tolikog bogatstva. Njegova psiha je preživljavala tešku bijedu. Imao je sve, ali je izgubio volju za životom. Oni sa Zavoda za zapošljavanje moraju preživljavati, jer im je prazan želudac, a ovaj bogatun mora preživljavati i boriti se za svoje zdravlje, i svoj život, samo zato jer mu je prazna duša. DUŠEVNA PRAZNINA JE NAJVEĆI PROBLEM MODERNOG ČOVJEKA I SUVREMENOG SVIJETA. Svaki čovjek kojeg vidimo nosi u duši  neki svojoj križ i nikada ne znamo koliko je on velik i zato uvijek trebamo prema svakome biti ljubazni. Previše danas kritiziramo jedni druge, previše pljujemo jedni po drugima, pogledajmo samo komentare na društvenim mrežama, horor i užas, a nikada ne znamo što i kakvu bitku neki  čovjek vodi i koji on križ nosi u svojoj duši. Sve do jučer i ja sam maštao i sanjao : " JOJ, DA JE I MENI BITI INIESTA."

A eto.. on na teškim antidepresivima. Ako se vratimo na sam smisao ovoga grafita- ŽIVOT BI TREBAO BITI NEŠTO VIŠE OD SAMOGA PREŽIVLJAVANJA, slažem se, apsolutno se slažem s porukom, ali onda to nešto više... mislim da treba tražiti prvo u duhovnoj dimenziji života, u ljubavi, a tek onda materijalnoj. Ljubav je smisao života i ljepota njena ne može se mjeriti s ničim drugim na svijetu. Zato crvena ruža pokraj poruke. Ljubav prožima i dušu i duh čovjeka. KAD JE DUH PORAŽEN, SVE JE IZGUBLJENO U ŽIVOTU. KAD JE DUH OSVOJEN SVE JE OSVOJENO. Nedavno sam imao tri smrtna slučaja u obitelji. Ostao sam bez voljene žene, na kraju i bez majke. Jedine dvije žene koje su me iskreno voljele. Patnja me napala kao divlja zvijer. Tuga. Bol. Protiv njih se borim snagom duha. Srećom, nisam završio na alkoholu, nisam se propušio, nisam ni na nikakvim tabletama i antidepresivima.

Borim se protiv tuge snagom duha. Za jednog bogatog Iniestu ja sam primjer zdravog čovjeka, san i čežnja onoga što on želi biti i postati.  Ja nemam njegovo bogatstvo, ali on opet ne zna što mene muči, pati i tišti. Svaki čovjek nosi neku bol. Sreća i tuga dva su kraja mosta koji se zove- ŽIVOT. Nikada ne možemo doživjeti sreću, životnu sreću, a da ne osjetimo i tugu, patnju i bol. Sreća i tuga idu pod ruku jedna s drugom, kao dvije sestre blizanke. Bože, kako je sve relativno. Kako je život čudan, nekad apsurdan ponekad i  paradoksalan. I za kraj, veliki pozdrav anonimnom umjetniku, autoru ovoga grafita.