Brođanin Goran oduševljeno priča o Irskoj: Sve je pojednostavljeno

Pokazalo se da se brojni svakodnevni imigrantski problemi mogu riješiti putem Facebook grupa, koje su od velike pomoći osobito onima koji su tek stigli u Irsku. A činjenica je da se ni krivi ni dužni zaista možete naći u nevjerojatno bizarnim situacijama, najčešće povezanim sa stanovanjem, za mnoge od nas najtamnijom stranom života u Irskoj, piše Nives matijeviuć u svom serijalu tekstova o Hrvatima u Irskoj na portalu H-Alter.

Prvi i drugi dio pročitajte ovdje: 

Tisuće hrvatskih obitelji su otišle u Irsku, izašli podaci koliko zaista naših građana živi u toj zemlji. Iz Hrvatske je u tu državu preselio jedan oveći grad

Jadranko, Hrvat koji je ‘pobjegao‘ u Irsku: Otišli smo jer nam se ne sviđa kakva je Hrvatska postala. Želim da moja djeca odrastaju drugdje; Odgovorio je i na pitanje hoće li se ikad vratiti...

Ime Gorana Cvenčeka, administratora Facebook grupe “Struja i plin Irska” s oko 2500 članova, dobro je poznato – svatko ga može pitati bilo što vezano za opskrbu plinom i strujom i dobit će informaciju što učiniti u određenoj situaciji – primjerice onoj kad prethodni stanar nije podmirio račune, a landlord ili agencija koja vam iznajmljuje stan pokušava njegov dug uvaliti vama. Agencije vjeruju da ćeš odustati od natezanja i platiti kad ti dođu iskopčati struju, napominje Cvenček.

Cvenček (1971.) je inženjer strojarstva rodom iz Slavonskog Broda, koji živi u Roscommonu. Otac je tri kćeri i sina, a najstarija kći i sin su također u Irskoj s obiteljima. Kao dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik treće aktivne bojne Kobre iz Slavonskog Broda od 1991. do 1995. prošao je ratišta od Vukovara do Maslenice.

„U ratu sam i lakše ranjen, ali nisam želio ganjati papire za invalidnost, niti ići u mirovinu. Nisam se borio za mirovinu, niti sam htio kruha bez motike. U Hrvatskoj su napravili teški nemoral s tim mirovinama. Prije si u Brodu mogao za tisuću njemačkih maraka od dr. Aleksandra Jelena dobiti rješenje da si obolio od PTSP-a. I onda su mnogi od tih koji su primali lovu i nisu više imali razloga ujutro ustati iz kreveta postali alkoholičari i drogeraši. Inače, u Irskoj je stotinjak branitelja i mnoge od njih osobno poznajem.

Od 1995. do 1999. u Hrvatskoj sam imao svoju tvrtku, a potom me recesija natjerala da odem trbuhom za kruhom u Kanadu. Radio sam na crno tri i pol godine, naplaćao se odvjetnika, ali nisam uspio izganjati zelenu kartu, pa sam u ožujku 2012. godine, prije ulaska Hrvatske u EU, došao u Irsku. Nisam mogao raditi u struci, jer nisam imao irske reference, a nisu im vrijedile ni kanadske ni hrvatske. U kompaniji Electric Ireland tražili su prodavača struje od vrata do vrata, pa sam se tu zaposlio“, priča.

U Irskoj se ugovori s dobavljačima struje i plina sklapaju na godinu dana, tijekom koje imate popust i možete uštediti 600-700 eura. Po isteku godine plaća se puna cijena struje, pa ljudi svake godine mijenjaju kompaniju. Nakon tri godine možete se vratiti u onu prvu i opet imati popust.

„U Electric Ireland sam kao prvi stranac u povijesti tvrtke postao national sales manager. Inače su funkcije i običnog menadžera, a kamoli regionalnog ili nacionalnog rezervirane isključivo za Irce. Nakon godinu dana dobio sam ponudu za posao od Energia grupe. Ostao sam dvije godine i potom prešao u Prepay Power, jer su mi ponudili ogromnu plaću, riješili smještaj i bio sam regionalni direktor. Prepay Power prodaje električnu energiju na način da se u poseban uređaj u stanu ukuca bon za struju. Na taj se način landlordi štite da im stanari ne ostanu dužni, ali je takva struja na bon 45 posto skuplja.

Nakon toga postao sam samostalni analitičar i broker za irsko ministarstvo energetike i to radim već tri i pol godine. Surađujem sa svih devet energetskih kompanija u Irskoj i rado pomažem našim ljudima da dobiju najjeftiniju struju. Svojedobno sam, pomažući drugima, sam sebe doveo u probleme. Naime, godine 2015. pooštreni su uvjeti za dobivanje PPS broja – trebalo je imati barem neobvezujuće pismo namjere kompanije da će vas zaposliti. Našim sam ljudima sredio oko 450 takvih pisama namjere, pa je u kompaniju došla porezna uprava. No, kontrola je pokazala da od svega nisam imao nikakve osobne koristi, pa su otišli, ali je moj tadašnji šef umro od straha„ prisjeća se Cvenček.

Uspoređujući život u Irskoj i Hrvatskoj, kaže da je glavni minus Irske klima, da se teško naviknuti na stalno oblačno vrijeme i na to da sezona grijanja gotovo ne prestaje.

„S druge strane, tu je financijska neovisnost, tko želi raditi naći će posao i štošta si moći priuštiti. Pogreška je mnogih naših ljudi što odaberu Dublin, koji je skup, dok mene u Roscommonu najam trosobne kuće stoji 500 eura.

U Irskoj recimo nema nečeg kao što je Fina, a ne postoje ni javni bilježnici. Sve je pojednostavljeno i digitalizirano. Uzmimo za primjer knjižicu vlasnika vozila – osim podataka o vlasniku i vozilu, imate prazan prostor za ime novog vlasnika. Kad vozilo promijeni gazdu, upiše se novo ime i stari vlasnik šalje knjižicu u Ministarstvo transporta, koje ju u roku od pet dana pošalje novom vlasniku.

No, kao tipičnom Slavoncu ovdje mi nedostaje domaća hrana – ono da ubereš jabuku s drveta, trešnje, paradajz koji je vrabac kljucnuo, krumpir…“

Cvenček kaže kako u Irskoj nedostaju hrvatski dječji vrtići, te da bi definitivno trebalo osnovati i neki hrvatski dom gdje bi se mogli sastajati, organizirati proslave, gledati utakmice i gdje bi mogli gostovati bendovi iz Hrvatske.

„Kad je 2018. Hrvatska igrala s Francuskom u finalu svjetskog nogometnog prvenstva, pitali smo hrvatsko veleposlanstvu u Dublinu bi li mogli organizirati da se postavi video zid u centru Dublina kod Spirea, da možemo svi tamo gledati utakmicu. Veleposlanik je odgovorio da to stoji 3.000 eura, a kasnije su na domjenku veleposlanstva potrošili vjerojatno 45.000-50.000 eura.

Osim toga, stvarno mi nije jasno radno vrijeme hrvatskog veleposlanstva, od 11 do 13 sati. Ne znam koje to obveze imaju da za građane rade samo dva sata. Jesu li oni tu zbog nas ili mi zbog njih? Zašto ne bi mogli neki dan raditi od 12 do 20 sati? Mnoge koji žive u Dublinu poslodavac neće pustiti s posla, a oni koji ne žive u Dublinu moraju uzeti slobodan dan da bi nešto riješili. Netko tko dolazi iz Letterkennyja jedva da može stići u radno vrijeme veleposlanstva.

Oni iz udaljenijih dijelova Irske moraju plaćati hotel u Dublinu da bi stigli u veleposlanstvu nešto obaviti, umjesto da im se omogući da mogu doći u normalno radno vrijeme. Gubite dakle vrijeme i novac, a tu su još i konzularni troškovi. Pa nemamo mi baš takvu suradnju s irskom državom da se ne stigne biti na raspolaganju hrvatskim državljanima…“, kaže Cvenček za H-Alter.

Izvor: slobodnadalmacija.hr