Bolnica bez isprika

Nikad baš nikad u životu nije mi palo na pamet  ponižavati ljude, dijeliti ih na manje podobne ili one više, teiste i ateiste, po nacionalnosti da ne govorim. Bitno mi je jedino što svi znaju jesi li ili nisi čovjek? Ne u prenesenom smislu te riječi, nego u onom koji pokazujemo svaki dan , a to je život. Prije par tjedana sam napisao u kolumni po ne znam koji put da me pare ne čine čovjekom, ali želim ispriku, želim ljudskost, od onih koji iz prvih redova do oltara odgovarajućih stranačkih iskaznica ( ZNA SE)  ispiru ono što ni dubinsko kemijsko čišćenje ne može isprati, a to je savjest. Kćerima je uzeto djetinjstvo i svaka mogućnost da imaju zdravog tatu. Osobno meni je doslovno je dr Pandak uzeo sve osim života, ali preživio sam. Ni  ne želim biti kao prije, ali želim ljudskost isprike i dobit ću je. Doktori, medicinske sestre, terapeuti, spremačice, njegovateljice, tete  što rade u administraciji  bolnice bez obzira na rod, spol ili bilo što drugo u ogromnoj većini su divna bića. Svi koji me poznaju znaju što su mi napravili , ali neću dati nikome, nikada baš nikada da me ponizi, kao ni nikoga moga. 

Birokrati

Kad sam pročitao birokratski odgovor pun empatije, milosrđa. Pomisao mi je bila jbte gdje je kraj i gdje počinje ljudskost ako je ima.   Napominjem da nikad nisam tražio ništa osim ljudskosti ne dvojeći u stručnost, educiranost djelatnika bolnice, ali  nažalost ili  na vlastitu sreću   svaki dan živ s tim da mi je u Brodskoj bolnici napravljena ogromna pogreška, bez isprike. Pitam se gdje je kraj i kad će veliki shvatiti da su u biti mali i da smo svi isti, ali narativ  prema svima nije isti. Naša bolnica je ponos našeg grada kao i stručnost njenih djelatnika, ali uvijek postoji ono ali koje se meni dogodilo  i događa svaki dan.

„U svezi Vaše želje da Vam Vaš se osoblje Opće  bolnice ljudski ispriča za učinjen propust u liječenju, duboko i iskreno suosjećajući se s Vašim problemima i svime što ste od 2010. prošli, a prolazite i sada, moramo Vas u vezi tog zahtjeva uputiti na ravnateljstvo opće bolnice, jer komunikacija između Vas i osoblja opće bolnice, kao što u nadležnosti zavoda nisu ni sudski sporovi u svezi liječenja, ne ulazi u nadležnost Zavoda.

„S iskrenom željom da uspostavite uspješnu i konstruktivnu komunikaciju s ravnateljstvom opće bolnice i sa željom da svakodnevni napredak medicine pri liječenju, ali i smanjenju negativnih posljedica štetnog događaja koji Vam se dogodio, kao i unapređenje zakonske regulative olakšaju tegobe koje imate, srdačno Vas pozdravljamo i stojim na raspolaganju za sve Vaše upite.".

Nakon ovakve isprike shvatio sam što sam i znao doslovno traže od mene da ja tražim ispriku od bolnice u kojoj sam pravomoćno krivo liječen. Uostalom ti isti od kojih bi trebao žicati ispriku  nikad, ali baš nikad me nisu pitali kako sam.. Hehehe plakati ili smijati  se  pitanje je sad? Ja bih trebao moliti za ispriku, ja koji sam krivo liječen, koji sam bio na respiratoru, koji nije zbog sujete više od godinu dana progutao ništa osim cijevi s kojom su mi bušili želudac, ja kojem je srce stalo zbog njih, ja kojem je pukla plućna maramica, ja kojem je bušen vrat i rađena traheotomija, ja  kojem je  pred svjedocima  logoped rekao da neću više gutati koji nikad nisam uspio potrčati s mlađom kćeri, ja kojem ste liječili tuberkulozu koju nisam imao, ja koji ipak nisam magarac, ali čovjek jesam. Bio sam sam tata s dvadeset i devet godina i sad s četrdeset i dvije još uvijek svaku noć sanjam i budim se u bolnici i pokušavam to sve zaboraviti, ali ne mogu.Naravno da neću nikad tražiti ispriku od bolnice, nisam jadnik nego osoba s 100 % im invaliditetom koja odbija šutjeti. Teško se boriti za svaki metar za svaki korak, za svaki zalogaj, za školovanje i moje djece. Znate koji mi je jedini san? Biti samo jedan dan zdravi tata, čisto da kćeri znaju.

Također došao sam do divne već znane spoznaje 

„…Liječničko povjerenstvo Područne službe u Slavonskom Brodu  nije odobrilo iz razloga što se nakon početnog liječenja bolničkom medicinskoj rehabilitaciji radilo o  održavajućoj bolničkoj medicinskoj rehabilitaciji koja po dijagnozi pod MKB  šifrom G81.0- Mlohava hemiplegija ne podliježe pravu na liječenje  odražavajućom medicinskom rehabilitacijom sukladno odredbama Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom….“; ljubazno su mi odgovorili iz  lokalne službe HZMO-a. Prevedeno džabe se nadam da ću pod tom mističnom dijagnozom G. 81( moždani udar) nakon akutnosti  imati pravo na stacionarnu rehabilitaciju kao Sanader, Horvatinčić, Merčep i ostali pošteni Hrvat i iskonski domoljubi.  Tri puta sam tražio toplice i od 2010 e odobrene su mi ravno nula puta.Da šutim na stalne nepravde od Milana Amruša, pa do malog i beznačajnog mene?

Neću, ne znam šutjeti i odbijam poslušnost, ali kulturu ne. Nažalost pitam se počesto gdje je nestao čovjek?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije SBOnline portala