U Sl. Brodu preminula svima draga časna sestra Josipa

U 87. godini života, okrijepljena svetim sakramentima preminula je u nedjelju 18. kolovoza 2024. s. Josipa (Kata) Ivkić u svom samostanu s. Služavki Kristovih u Slavonskom Brodu, koje djeluju pri Župi sv. Josipa radnika. Pokopana je u srijedu 21. kolovoza u sestrinskoj grobnici na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu. Sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Darkom Tvrdojevićem i još pet svećenika.
Riječ sućuti uime je župe rodbini i susestrama uputio župnik Tvrdojević. Život i djelo s. Josipe ocrtala je vrhovna glavarica Družbe Služavki Kristovih s. Emanuela Nikolić. Ona je uputila zahvalu susetrama koje su se o pokojnici brinule, svećenicima koji su je opremili sakramentima, medicinskom osoblju te redovnicama drugih družbi i vjernicima koji su je ispratili u vječni počinak Nakon pokopa, misu zadušnicu u kapele sv. Lovre na Gradskom groblju predvodio je nadbiskup Hranić.
Aktualizirajući odlomak iz Pjesme nad pjesmama nadbiskup Hranić je u homiliji pojasnio: „Kristova zaručnica, vjerna Josipa, koja ga je budno čekala, otvorila mu je svoja vrata i sada se ostvaruje – Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, i on je željan mene. A zaručnik joj klikće i tepa – samo je jedna zaručnica moja…“
Nadbiskup je naglasio kako je s. Josipa od svoje rane mladosti znala kome pripada i tko je njezin Zaručnik: „Shvatila je da je izabrana te je odlučila uzvratiti Zaručniku svojom ljubavlju i pokloniti mu čitav život. Njezina majka patnica i Župa u kojoj je odrasla, primila sakramente, a koja je jedna je od najpoznatijih župa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj po broju duhovnih zvanja što ju je iznjedrila iz svoje sredine su ne samo biološko, nego i duhovno, rodoslovlje je u kojemu je s. Josipa rasla, dozrijevala je njezina vjera te vjerničko iskustvo unutar kojega je osluškivala i čula poziv da se odazove kao Kristova zaručnica. A, onda su joj duboka i snažna vjera, molitveni i sakramentalni život zaručnice te ponizno predanje zaručniku Isusu Kristu u samostanu bili nepresušni izvor vjernosti, postojanosti i snage za ponizno i samozatajno redovničko služenje te se uvijek iznova potvrđivala kao samozatajna i ponizna Služavka Kristova i kao jedan od solidnih stupova i čimbenik svoje redovničke zajednice, te čimbenik njezine nutarnje stabilnosti i vjernosti Kristu Kralju i Gospodaru svega stvorenja.“
Zahvaćena i trajno po molitvenom i sakramentalnom životu napajana na tom vrelu dara Duha Svetoga s. Josipa je kroz čitav svoj život osluškivala i slijedila budno Zaručnikov glas – Ako je tko žedan neka dođe k meni, neka pije koji vjeruje u mene, uputio je nadbiskup i nastavio: „Živjela je od euharistije, u pričesti se sjedinjavala sa svojim Zaručnikom Kristom Gospodinom, živjela je od mističnog iskustva, intimnog zajedništva s Njim i rasla u vjerničkoj mudrosti i redovničkom predanju. Živjela je i svjedočila do posljednjega daha svoga života, svoju pripadnost Gospodinu provodeći čitave dana u adoraciji svoga zaručnika i u molitvi za sve nas koji smo joj se preporučivali.“
Dodao je kako pok. s. Josipa svjedoči da je lijepo biti dodirnut Bogom, biti Božji, poput nje sav pripadat Bogu i živjeti s njime. Zaključio je kako nijedan poziv ne može biti ostvaren i sretan bez molitve i vjernosti Božjoj riječi, bez rasta u vjeri, rada na sebi, samoodgoja, i bez spremnosti na žrtvu i odricanje, i velikodušnu i poniznu ljubav u darivanju Bogu i bližnjemu. „Krist Gospodin s. Josipu suobličavao je sebi, ispunjavao je svojom dobrotom, blagošću, osjećajem za drugoga, milosrđem i ljubavlju“, ustvrdio je nadbiskup i na kraju pozvao vjernike da mole za nova duhovna zvanja tako potrebna Katoličkoj Crkvi.
S. Josipa rođena je 1937. u Vidovicama kod Orašja u Bosanskoj Posavini, u Župi Sv. Vida poznatoj po velikom broju duhovnih zvanja – jer imaju pedesetak svećenika i isto toliko redovnica. Kada joj je bilo 16 godina umro joj je otac Vidan te je odrastala uz majku Ljubu, četvero braće i sestara. Iako su je svi odgovarali od redovništva, jer je su je najstariju od sve djece trebali kao pomoć u obitelji, bila je ustrajna u odabiru duhovnog poziva koji je osjetila još u djetinjstvu. U 18. godina svoga života otišla je u samostan, prve zavjete položila 1960., a doživotne 1966. Služila je u više mjesta u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Najduže je radila kao sakristanka u Vinkovcima i Mrkopolju, a više je godina radila i kao kuharica. U poslušnosti i ljubavi prema Kristu, prihvatila je tu svoju službu, iako u početku uopće nije znala kuhati. Susestre pamte kako je radeći u kuhinji u jednoj ruci držala krunicu, a u drugoj kuhaču. Krasila ju je vrlina urednost i čistoća. Uzor i pomoć u redovničkom životu bila joj je Blažena Djevica Marija, za koju tvrdila da joj je izmolila duhovni poziv. Najviše je djelovala u Slavonskom Brodu – 46 godina, a u župi je znaju kao tihu samozatajnu, vedru i veselu, vrijednu, poslušnu, vjerodostojnu, poniznu, skromnu i požrtvovnu redovnicu. Tu je u zajedništvu sa svojim susestrama i župnikom 2020. godine, na blagdan Mučeništva sv. Ivana Krstitelja proslavila svoj dijamantni jubilej – 60 godina redovništva. Radije je slušala nego govorila, a u užim je krugovima bila zanimljiva. Posebno mjesto njezina boravka bila je kapelica koju je s puno ljubavi redovito uređivala, posebno vodeći brigu oko oltara. Tu je provodila puno vremena u molitvi do dugo u noć. Molitva je bila njezin život sve do zadnjega daha kada je preminula u molitvenom ozračju i prisutnosti svojih susestara.