TUGA U NOVIM BEŠINCIMA: Još nismo ni svjesni da smo ostali bez Josipe, a sestra kao da je predosjetila neko zlo...‘

Velika se tuga nadvila nad Novim Bešincima, malom mjestu nedaleko od Požege, u općini Kaptol, a najtužnije je u kući obitelji Bošković. Majka Zdravka, otac Ivan, sestra Valentina, brat Tomislav, rodbina, prijatelji i susjedi još ne mogu prihvatiti da je njihova Josipa otišla s ovog svijeta. Ispred kuće gore lampioni u spomen na pirotehničarku koja je u četvrtak izgubila život u minskom polju u Lici skupa s kolegom Igorom Kirinom iz Pitomače.

- Teško je svima, nitko od nas još to ne može prihvatiti - kaže rođakinja koja je tješila Josipinu sestru. Otac je, veli, u jako teškom stanju, a ni sestri nije ni do čega. Brat je otišao u Liku. Majka je skupila malo snage da porazgovara s nama, iako se i na njoj jasno vidi koliko je očajna.

- Nisam zapravo svjesna da je to istina, da se to stvarno dogodilo. Ne mogu se još s time pomiriti - rekla nam je majka. Josipa je na teren otišla prošle subote, a zadnji put s njom su razgovarali u srijedu. Bila je dobro raspoložena. U utorak se, pak, čula sa sestrom.

- Sestra je na svom Facebooku napisala stih pjesme ‘‘Gdje si, što te nema‘‘... Bože, kao da je nešto predosjetila, a Josipa ju je nazvala da je pita što se događa pa su njih dvije tada razgovarale - kazala je uplakana žena, koja tuguje za preminulim djetetom. Josipa se u mladosti bavila rukometom, a poslije je radila, među ostalim, i kao trgovkinja. U pirotehničare je otišla prije 2-3 godine. I u Požegi brojni tuguju za izgubljenim mladim životom Josipe Bošković. Tamo je, naime, živjela posljednjih nekoliko godina, nakon što je završila profesionalnu rukometnu karijeru koju je kao djevojčica i započela u tadašnjem ŽRK Požega.

Bivša rukometašica - Kod nas je napravila prve rukometne korake i ostala punih osam godina, a onda su je karijera i život odveli u Osijek, pa u Umag, gdje je također uspješno igrala. O njoj stvarno mogu pričati samo lijepo, jer je bila djevojka za primjer. Potekla je iz skromne obitelji, vrlo pristojna i samozatajna, a na terenu prava lavica. Svima će nam nedostajati - rekao nam je Branko Tokić, nekadašnji predsjednik ŽRK Požega.

Sve najbolje o Josipi nam je ispričala i njezina bivša suigračica iz Požege i Osijeka.

- Igrale smo skupa 15-ak godina, od najmlađih kategorija u Požegi do Osijeka. Ja sam se tada odlučila za studij u Osijeku, a Josipa je nastavila karijeru. Teško je ovo prihvatiti, jer ona je stvarno bila divna osoba. Vesela, pozitivna, vedra, spremna za šalu i veselje kada je to prigodno, ali i za ozbiljan rad kada je potrebno. Na treninzima i utakmicama uvijek je bila prva u svemu, uvijek pokretač, vođa, prva na čelu kolone... Bože, kad se sjetim koliko smo se mi ostale ‘šlepale‘ uz nju, a ona je to prihvaćala bez ikakvih problema i samo nas poticala da je slijedimo. Požrtvovna, vedra, stvarno samo najbolje i najljepše mogu govoriti o njoj - izjavila je Sara koja ne može vjerovati da je Josipina pogibija stvarnost.

- Sve nas je to zadesilo nespremne i ja još ne vjerujem da se to dogodilo. Možda je nekome čudno što je prihvatila posao pirotehničara, ali u biti to je bila Josipa. To je ona naša požrtvovna Josipa, kojoj nije bio problem pristati i na takvu vrstu posla - zaključila je naša sugovornica.

- Bila mi je jako bliska prijateljica, a unatrag par godina bile smo nerazdvojne, postale kume... Uvijek je bila spremna pomoći i bez obzira na sve probleme nikada nije skidala osmijeh s lica. Tuga ogromna! Još uvijek ne možemo shvatiti da je to stvarno to – poručila je Josipina kuma Tatjana Benić.

(Izvor: Jutarnji.hr)