SB Online
Promjena teme
Prijava
Pretraži SB Online

Poznata brodska poduzetnica progovorila: Nismo htjeli prodati ono što godinama obiteljski stvaramo

PRIJE 1 GODINU
TEKST: Nacional.hr /Nacional.hr

Prijavite se da možete ocijeniti članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prilagodba teksta
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED
SB Online | Poznata brodska poduzetnica progovorila: Nismo htjeli prodati ono što godinama obiteljski stvaramo SB Online | Poznata brodska poduzetnica progovorila: Nismo htjeli prodati ono što godinama obiteljski stvaramo

PRIJE 1 GODINU
TEKST: Nacional.hr /Nacional.hr

Prilagodba teksta ▼
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED

Imala je samo 29 godina kad je od oca Mate Ravlića preuzela tvornicu furnira koja danas ostvaruje najbolje rezultate u svojoj povijesti. Direktorica tvrtke Slavonija drvna industrija otkriva kako je uspjela opstati u svijetu drvoprerađivačkih lobija i što je sve naučila od oca
Slavonija DI, jedna od četiri tvrtke u okviru grupacije Ravlić, lider u proizvodnji furnira i jedina obiteljska drvoprerađivačka tvrtka u Slavoniji koja nije prodana strancima, u prvih šest mjeseci ove godine već je premašila rezultate iz prvih šest mjeseci prošle godine koja je za tu kompaniju bila najbolja do sada, a sve svoje proizvode plasiraju u inozemstvo. U odnosu na prošlu godinu, na ljestvici najboljih kompanija u Hrvatskoj po ostvarenoj dobiti popela se među 150, odnosno na visoko 47. mjesto po udjelu dobiti u prihodu.

Direktorica Martina Ravlić Marijanović tvrtku Slavonija DI je prije 12 godina, sa samo 29 godina, preuzela od oca, poznatog slavonskog poduzetnika Mate Ravlića koji je i dalje na čelu tvrtke Strizivojna Hrast, a unutar grupacije Ravlić su i tvrtke Đakovo Hrast koju vodi njezin brat, kao i tvrtka Sava Stara Gradiška. Sve četiri tvrtke su energetski neovisne.

Martina Ravlić Marijanović za Business&Banking otkriva kako je njihova tvrtka uspjela opstati i zadržati proizvodnju u Slavoniji te ostvariti najbolje poslovne rezultate u svojoj povijesti te kakvi su njihovi daljnji planovi i nove investicije, ali i kako izgleda suradnja s Hrvatskim šumama i borba s lobijima u drvnoj industriji.

B&B: Slavonija drvna industrija prošle je godine ostvarila 223 milijuna kuna prihoda i 65 milijuna kuna dobiti poslije oporezivanja, što je skoro tri puta veća dobit nego 2021. godine, te ste cijeli iznos rasporedili u zadržanu dobit, to jest preusmjerili u investicije. Na koje ste investicije fokusirani?

U Slavoniji DI dobit uvijek usmjeravamo u reinvestiranje, nikad ne stojimo na mjestu i uvijek se nešto novo radi i događa, neprestano ulažemo u novu tehnologiju. Upravo je u tijeku investicija potpunog renoviranja tvornice piljene građe, što znači da svi stari strojevi idu van jer nabavljamo nove tračne pile i strojeve i cijelu novu liniju za proizvodnju parketa. U Slavoniji DI su zapravo četiri tvornice, imamo i primarnu preradu, ali sve se radi za vlastite potrebe, za daljnju proizvodnju. Kod nas je zaokružen cijeli proizvodni proces, od ulaska trupca do parketa i furnira i na kraju do proizvodnje struje. Radimo čak i briket kao finalni proizvod, dakle ono što ostane od ostataka koji se ni za što drugo ne mogu iskoristiti, to ide u briket. Tako da mi konstantno ulažemo u nove strojeve, nove sušare, u digitalizaciju, a djelomično i u robotizaciju proizvodnje, sada smo dva milijuna eura uložili u primarnu proizvodnju kako bismo mogli biti što konkurentniji kvalitetom i cijenom parketa. Parket koji mi proizvodimo je klasični parket od kakvog je puno tvornica odustalo jer je njegova proizvodnja skupa. Međutim, mi imamo veliku potražnju upravo za takvim parketom jer ga nitko više ne radi i zapravo za njim je nestašica. Iako sad vladaju novi trendovi poput tankih parketa, troslojnih i dvoslojnih, kakav proizvode naše druge firme, Strizivojna i Đakovo, mi smo se orijentirali na klasiku. Jer ako želite kupiti klasični hrastov parket ili seljački pod, u Hrvatskoj ga je jako teško naći.

B&B: Vaš core biznis je ipak proizvodnja furnira. Koliki udio proizvodnje otpada na furnir?

Furnir nam nosi 70 i više posto prihoda. I za tu tvornicu smo naručili novi nož, novu sušaru, pratimo trendove u proizvodnji. Problem je jedino što su sve to dugotrajni procesi jer od narudžbe do isporuke stroja protekne dvije godine. Nisu to strojevi koje možete kupiti u trgovini ili naručiti preko interneta. Mi svake godine radimo plan investicija za sljedeću godinu, ovisno o rezultatima i budžetu, a bazni plan je na pet godina. Što se tiče financiranja, gotovo da nemamo kredita, osim u projektnom financiranju od elektrane, koja je naša tvrtka kćer u kojoj proizvodimo struju i toplinu koju koristimo u proizvodnji. Sve ostalo financiramo iz dobiti i reinvesticija. Jer danas bez novih tehnologija, bez investicija, bez koraka s tržištem, ne možete opstati. Mi smo sto posto izvozna tvrtka, sve što proizvedemo izvozimo u inozemstvo. Naime, 70 posto proizvodnje izvozimo direktno, a 30 posto od nas kupuje hrvatska tvrtka koja to potom opet izvozi u Švedsku i koja dosta radi za Ikeu. Tako da, ako gledate naše statistike, navedeno je da 70 posto izvozimo, a zapravo preko posrednika izvozimo sto posto i sve to ode van, ništa ne ostaje u Hrvatskoj.

B&B: Može li se onda reći da posredno radite i za Ikeu?

Mi nemamo nikakav doticaj s Ikeom direktno, ali znamo da naši veliki kupci, na bazi od pet do šest kamiona mjesečno, a jedan takav kamion je uvijek iznad sto tisuća eura, dio svog programa plasiraju Ikei. Tako da zapravo na taj način najprije i osjetimo pad cijena, remećenje tržišta, povećanje ili smanjenje potražnje jer obično to uvijek Ikea najavi, a Ikea kao gigant prilično diktira stanje na tržištu. Imali smo priliku raditi s njima direktno, ali ipak se nismo željeli vezati na taj način. No znamo da naš proizvod završi kod njih u nekom drugom obliku. Naši kupci, primjerice, uzmu furnir pa za njih sastavljaju podnice za krevet, dijelove za ormare i slično.

B&B: Lijepo je da hrvatski proizvod završi u Ikei jer im se zapravo upravo zbog toga dosta prigovaralo.

Znam i puno drugih hrvatskih firmi koji puno rade za njih, ali naravno, pod uvjetima koje diktira Ikea. Mi pak direktno radimo za Grčku, Španjolsku, Egipat, jedan dio za Kinu, za Švicarsku u segmentu podova i parketa, i za Austriju gdje imamo velikog partnera. Dok za talijansko tržište, koje nam je prije bilo bazno, sada radimo najmanje jer se tamo promijenila situacija na tržištu. Međutim, radimo i za puno zemalja Europske unije, ali i šire jer smo sto posto vani. Samim time nemamo problema s naplatom, što je jako bitno jer znam iz primjera suprugove firme, a i iz drugih primjera, koliko je teško poslovati na hrvatskom tržištu, koliko su ljudi neozbiljni, neodgovorni, neprofesionalni. Mi nikada nismo nikoga nazvali i molili da nam se plati račun, nego kad je valuta, kakav je dogovor, taj dan je to ispoštovano i to se plati. Tako da je to jedno veliko olakšanje da firma može dobro raditi i funkcionirati. Jer ako ne funkcionira naplata i ako ne možeš nešto naplatiti, dovoljno je da jedan kamion od 120 tisuća eura ode i da se ne naplati da to osjetiš u poslovanju. A mi smo veliki kupci Hrvatskih šuma i samo od Hrvatskih šuma kupujemo sirovinu. Nikad nismo s plaćanjem zakasnili niti jedan dan.

B&B: Vaša tvrtka kao osnovnu sirovinu koristi drvo, ali to drvo prerađuje i stvara dodatnu vrijednost te izvozi visokokvalitetne proizvode kao što je parket, lamela, ljušteni i rezani furnir, okrajčena građa i drugo. Kako surađujete s Hrvatskim šumama i jeste li zadovoljni rasporedom kvota za trupce, s obzirom na to da je bilo puno prigovora da velike količine kvalitetnog drva dobiju tvrtke koje to kao sirovinu izvoze u Italiju i drugdje, što ne stvara nikakvu dodatnu vrijednost u Republici Hrvatskoj?

To je tema o kojoj se uvijek može pričati i diskutirati, uvijek ima i zadovoljnih i nezadovoljnih. Ne mogu reći da smo mi nezadovoljni. Mi smo tvrtka koja posluje od 1871. kao Slavonija drvna industrija. Mi kao grupacija isto tako dugo postojimo. Moj otac radi taj posao još otkad sam se ja rodila. I naravno da si čovjek s godinama stvara neki rejting, jako je tu puno truda i ulaganja bilo prije mene. Naravno da time stekneš i neki prioritet kao kupac u Hrvatskim šumama. Naše sve četiri firme imaju ugovore s Hrvatskim šumama na temelju donesenih kvota ugovorenih s Ministarstvom poljoprivrede i Hrvatskim šumama. Postoji skala po kojim se kriterijima te kvote za sirovinu dodjeljuju. U te kriterije ulazio je, primjerice, i broj zaposlenih. Naravno, mi da dobijemo više sirovine, sve bismo mogli obraditi. Na primjer, u furniru imamo šest noževa i radimo u dvije smjene. Kad je velika potražnja, da možemo uvesti treću smjenu i da imamo sirovine, išli bismo i s trećom smjenom. Ali naravno da moramo voditi računa o tome da je drvo resurs koji ne možemo crpiti do iznemoglosti. Postoji elaborat temeljem kojeg Hrvatske šume brinu i znaju koliko smiju posjeći i temeljem toga i raspodjeljuju sirovinu. Smatram da je taj raspored manje-više korektan, a naravno da bismo svi mi voljeli da možemo više raditi i preraditi. Ali to ode u nedogled. I svi misle kako se tu može super zaraditi. Međutim, ako ćeš ulagati u tehnologiju i u ljude i zaista stvarati dodatnu vrijednost i proizvoditi do nekog stupnja da proizvedeš barem neki poluproizvod, a posebno finalni proizvod, onda to baš i nije tako lako. A ako ćeš preprodavati trupce ili dasku, onda naravno da bi to bila najlakša zarada.

B&B: Ipak se, dakle, ne može zaobići činjenica da ima jako puno i tih drvnih lobija.

Smatram da tu ima svega, ima i istine u onome što se pričalo, ali mi nismo nezadovoljni i smatramo da nam je najvažnija ta sigurnost koju smo dobili ugovorima jer temeljem toga možemo i planirati. Svi mi imamo ozbiljne kupce i poslovne partnere s kojima godinama surađujemo i najbitnije je da svake godine znamo s čime raspolažemo. Naravno da bismo svi mi mogli ići u nedogled razvijanja, ajmo, na primjer, kupiti još pet strojeva, ali neke granice se ipak moraju postaviti. Isto kao i s novim firmama koje se pojavljuju. Mi smo našu furnirnicu gradili i stvarali godinama. Netko misli da takvo što može preko noći, ali nije to samo tako. To su projekti od preko 20 milijuna eura. Zato su se toliko te naše hrvatske firme i rasprodavale, stranci su dolazili i kupovali samo kako bi došli do sirovine preko postojećih ugovora, a rijetko tko je nastavio dalje raditi to isto, proizvoditi i stvarati dodatnu vrijednost. Više se špekuliralo – idemo kupiti firmu koja ima najveći ugovor. U tom smjeru zapravo ide naše nezadovoljstvo, što to možda država nije bolje regulirala, da ipak ta naša hrvatska sirovina, pogotovo u Slavoniji koja je nama najbliža, ne ode negdje dalje, da ostane tu za našeg čovjeka, za našeg Slavonca. Kao i zemlja. To treba preraditi Slavonac, zaposliti svoju obitelj. Dakle, možda smo u tom dijelu malo razočarani što se to nije bolje reguliralo. Na kraju smo mi kao Ravlić grupacija ostali jedina hrvatska drvoprerađivačka tvrtka, da smo obiteljski posao i da se nismo prodali strancima.

B&B: Koje su to tvrtke?

Spačva, Spinalis, bivša bjelovarska Česma, Drvoproizvod, Panparketi, sve je to prodano, sve je otišlo ili fondovima ili strancima. Znači, mi smo još jedina tvrtka, odnosno grupacija koja se nije prodala. I na kraju, zovu i nas i traže i mole i kupili bi nas sutra. Nije im bitno koliko novca. Ali, evo, moj otac je prešao 70 godina, brat je preuzeo firmu u Đakovu, ja sam u ovoj već 12 godina, prije toga sam bila s ocem u Strizivojni, i dogovorili smo se da ćemo se do zadnjeg boriti i do zadnjeg raditi, i ja i brat. Ne razmišljamo uopće o tome da bismo našu obiteljsku firmu prodali strancima. Naravno da je dobit svakome bitna i da radiš da zaradiš, biznis se radi za dobit, sve to stoji, ali u tom našem poslu je toliko srca uloženo, da se to ne može izmjeriti nikakvom zaradom. Evo, sada se desio i taj požar kad sam bila na godišnjem, srce tuče, ja plačem, ne možeš se kontrolirati. Odmah smo naravno s mora krenuli kući.

B&B: Kako je to prošlo?

Srećom, nije bilo velike štete, došlo je do nekih problema na krovu zbog velikih vrućina, odmah smo iskoristili priliku da saniramo krov, a proizvodnja je pokrenuta u roku nekoliko dana.

B&B: Čini se da posao radite s velikom strašću.

Ja sam od malih nogu u čizmama, još kao dijete s tatom sam hodala po šumi. Kad vidim na autocesti trupce, pravu sirovinu iz koje znam što se sve može proizvesti, srce mi tuče, a kad ih vidim na granici, onda me srce boli. Ne radi zarade. Nego zato što znam da kod mene radi 500 ljudi. To nije samo tih 500 zaposlenih, s njihovim obiteljima to je više od tisuću ljudi, naravno da se čovjek suživi s tim i zavoliš to što radiš. Ja volim svoje ljude i ekipu koju imam. Kad sam došla u Slavoniju, imala sam na neki način smjenu generacija. I sav ovaj tim i ekipu koju imam sam sama sebi složila. I evo 12 godina radimo dobro, iz godine u godinu imamo sve bolje rezultate, isključivo zahvaljujući ljudima koje imamo oko sebe. Nas je, recimo, 20 u Upravi. Mi zajedno doručkujemo, idemo i na godišnji zajedno nekoliko dana. Volim reći da smo kao nogometna momčad. Ako jedan ne funkcionira dobro i ako ovaj nije dobro dodao drugom, to se odmah osjeti. Kad ti pokažeš ljudima jednu dozu sinergije, ljudi to vole, i prihvate to. Ljudski je da voliš negdje pripadati, da voliš zajedništvo, i to u našem slučaju jako dobro funkcionira.

B&B: Očevu tvrtku preuzeli ste s nepunih 30 godina, nedugo nakon završetka školovanja, na kojem ste se pripremali za preuzimanje obiteljskog posla. Koliko vam je bilo izazovno preuzeti vođenje tvrtke s takvom tradicijom, je li vas bilo strah?

Bilo je jako izazovno. Imala sam tada samo 29 godina, ali očev prijatelj koji je prije toga vodio firmu razbolio se i morao nenadano otići. Otac me tada pitao zašto ja ne bih preuzela posao. Ja jesam učila od najboljih, ali ipak sam imala samo 29 godina. Imali smo 300 i nešto zaposlenih, a tvrtka nije bila baš u sjajnom financijskom stanju. Međutim, otac mi je rekao: “To neće moći nitko bolje nego kad radiš sam za sebe. I ti to možeš!” Rekla sam mu: “Ako ti misliš da ja to mogu, ne preostaje mi drugo nego da pokušam.” On je samo rekao: “Nije sramota reći da nisi uspjela, sramota je ne odvažiti se i ne pokušati, ali ti nisi sada ni svjesna koliko možeš.” I tako se i događalo. Prošla sam sve, od problema sa sindikatima, ljudi na odlasku, raznih podmetanja tipa “evo tatina curica došla”, ali sve se na kraju posložilo, svemir je sve stavio na svoje mjesto jer sam imala žarku želju da uspijemo, da ta firma postane nešto i kad danas gledam na to, moram priznati i da sam ponosna na sebe jer smo napravili pravu stvar.

B&B: Već 2017., zapravo nakon samo nekoliko godina na čelu tvrtke, ušli ste u top 5 poduzetnika godine prema izboru EY-a. Što je tome pridonijelo i jeste li uveli neke promjene u odnosu na to kako je vaš otac vodio tvrtku?

Definitivno da, to su velike dobne razlike i generacije, ali uvijek kažem da smo mi bili najjači tandem – jedno mlado znanje, iskustvo s fakulteta, nove vještine, jezici i informatizacija u kombinaciji s jednom sijedom glavom. Mislim da ne postoji bolja sinergija od toga. Upijala sam od oca cijeli život, od malih nogu sam išla s njim korak uz korak, snimala kako radi, bio mi je uzor. Ali i on je od mene učio, kao stariji koji nije završio fakultet, ali je sve stvarao sam i prolazio svoje puteve. Ja sam htjela poslušati njega, ali i on mene. Ja sam pisala projekte za EU fondove, razvijala elektranu, on je čovjek koji nije znao upaliti kompjutor, ali je i to naučio, sad ima i tablet koji nosi svugdje sa sobom i poslovne izvještaje više ne čita na papiru, već na tabletu. S vremenom se u posao uključio i moj mlađi brat koji je opet karakterno drugačiji, ali evo i on radi i vidio je da nas tata nikad ništa loše nije učio. Svaki njegov savjet urodio je još boljim plodom.

B&B: Vaš otac Mato Ravlić svejedno je još uvijek poslovno aktivan. Kako ste raspodijelili posao?

Moj je otac čovjek koji će raditi dok bude disao i tako je naučio i mene i brata. Njegova je filozofija da brat i ja svatko mora voditi svoj biznis, bez obzira na to što smo brat i sestra, da se mora znati tko što vodi i radi, da mora postojati natjecateljski duh, da se moraju gledati mjerljivi rezultati, da svaka firma mora imati svoj core biznis i da nitko nikom nije konkurencija. Tako i radimo. Brat će me uvijek nazvati i pitati za savjet ako treba, ali nitko se nikome ne petlja u posao. On vodi svoju tvornicu, ja svoju.

B&B: Je li naslijediti obiteljski posao privilegija ili žrtva s obzirom na to da zapravo izabirete put koji vam je netko drugi zacrtao? Jeste li ikada željeli biti nešto drugo?

Zaista me nitko nije prisilio. Iako sam već na fakultetu kao odličan student, s Rektorovom nagradom za najboljeg studenta, imala prilike i ponude u Zagrebu, znala sam da ću se vratiti kući i da želim tu firmu razvijati. Uvijek sam govorila da ne mogu ni od koga bolje naučiti nego od oca. Zašto bih izmišljala i išla tko zna gdje kad imam najboljeg učitelja. A on me uvijek slao negdje, slao me u Švicarsku, govorio mi da budem malo tamo i vidim kako oni rade, trudio se da što više iskustva dobijem. Ja sam to voljela, i svoj diplomski i kasnije magistarski rad radila sam na primjeru naših tvrtki. Čak mi je i profesorica rekla: “Martina, vi kad pričate o trupcu, kao da pričate o nekom dečku, vi napravite od toga poeziju. Vidi se da vas nitko nije prisilio na to.”

B&B: Za vrijeme vaše uprave tvrtka je postala energetski neovisna, je li točno da ste među prvima u Hrvatskoj napravili kogeneracijsko postrojenje?

Kogeneracijsko postrojenje u Strizivojni bio je naš pilot-projekt na kojem sam puno naučila, investicija je prije deset godina iznosila 17 milijuna eura, a bila je prva takva u Hrvatskoj. Mi smo bili ledolomac, učili smo mi, ali učili su i drugi na nama. Danas sve naše tvornice imaju kogeneracijska postrojenja i energetski smo neovisni. Sami proizvodimo električnu i toplinsku energiju, najveća od 4,6 MW je kod mene u Slavoniji DI. Budući da moramo kuhati trupce na 160 stupnjeva, to nam se jako isplatilo i gotovo da samo dobili gratis toplinsku energiju. Imamo i potpisan ugovor s HROTE-om kojem prodajemo struju po poticajnoj cijeni, a otkupljujemo po povlaštenoj za potrebe proizvodnje. A očevoj tvrtki već je istekao ugovor, on je na slobodnom tržištu i kaže da je zadovoljan.

B&B: Slavonija drvna industrija je tvrtka s više od sto godina tradicije u preradi i obradi drveta, a li i jedna od rijetkih privatizacijskih priča koja nije završila u propasti. No vaš otac nije sudjelovao u onom prvom krugu privatizacije.

Ne, tvrtka je nakon te prvotne privatizacije završila u stečaju jer ju je kupila jedna tvrtka koja nije imala namjeru širenja proizvodnje, potom ju je preuzela Privredna banka Zagreb, ali su se htjeli toga riješiti, tako da je moj otac otkupio tvrtku. Moj otac već je tada bio dugo u tom poslu, imao je svoju firmu još od 1982., kad sam se ja rodila, a 1992. osnovao je Strizivojnu. I hvala bogu, nikad ni jedna njegova firma nije otišla u stečaj niti je imala problema. Tako je odgajao i mene i brata, da je riječ najbitnija na svijetu. Učio nas je da se sve može staviti na papir, ali kad stisneš nekom ruku, onda to moraš poštovati. I da zaposlenici moraju biti na prvom mjestu, da svakog čovjeka treba poštovati i cijeniti. Mislim da su to ključni faktori našeg uspjeha.

B&B: U odnosu na 2021. godinu, povećali ste iznose za plaće i doprinose za čak 27 posto, znači li to da ste zapošljavali nove radnike ili povećavali plaće?

Nismo zapošljavali nove, osim ako je fluktuacija pa netko ode, a netko drugi dođe. Ali s 1. srpnjem išli smo ponovno u povećanje plaća s obzirom na inflaciju i sve. Osim plaće, radnicima kroz neoporezivi dio dajemo i nagrade. U grupaciji imamo oko 1150 djelatnika, a u Slavoniji DI trenutno 412 plus još 17 u tvrtki kćeri Obnovljivi izvori energije.

B&B: Budući da živite i stvarate u Slavoniji, osjećate li vi da se situacija u Slavoniji ipak pomiče na bolje?

Možda ja nisam relevantna jer sam ja u Slavoniji uvijek vidjela perspektivu i ljudi koji su htjeli nešto napraviti, napravili su to i išli uvijek naprijed. Sada se sve više razvija i seoski i lovni turizam, čini se da se stvari pomiču.

B&B: Vaš suprug Darko Marijanović vlasnik je hotela Scala u Vodicama. Koliko se vaši poslovni putevi isprepleteni, bavi li se svatko svojim poslom ili imate i neke zajedničke?

Načelno se svatko bavi svojim biznisom, ali naravno da će jedno drugo uvijek dati savjet ako treba. Trudimo se jedno drugome biti podrška u svemu pa tako i biznisu. Različite su to djelatnosti, ali na taj način učimo jedno od drugog. Nitko se nikome ne miješa u poslovne odluke, ali je lijepo kada imaš nekoga s kime možeš razgovarati o poslu i on te razumije jer smo oboje u poslovnom svijetu dugi niz godina.

B&B: Je li vas začudilo koliko je pažnje izazvala vaša svadba koja se održala u travnju, a na kojoj su pjevali Lepa Brena i Petar Grašo?

Mene osobno je jer naša intencija nije išla prema tome, mi smo to radili za svoj gušt i kao feštu za prijatelje. Šokiralo nas je kako je odjeknulo, mnogi su mislili i da smo platili da to dođe u medije, a stvarno nismo. Mislim da je to bilo naprosto zato što Lepa Brena nije nikad pjevala na nekoj svadbi u Hrvatskoj. Ali su nam naši gosti i prijatelji koji su bili uz nas taj dan rekli: “Pored Brene i cijelog tog spektakla koji ste nam pripremili, vi ste ti koji ste svojom energijom i sinergijom učinili taj događaj toliko posebnim.” A da smo bili šokirani, jesmo.

Ocijenite članak

Prijavite se da možete ocijeniti ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prijavite se da možete komentirati ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.