SB Online
Promjena teme
Prijava
Pretraži SB Online

Ova mlada žena živi s dijagnozom za koju nikad niste čuli

PRIJE 3 GODINE
TEKST: dnevno.hr/dnevno.hr

Prijavite se da možete ocijeniti članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prilagodba teksta
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED
SB Online | Ova mlada žena živi s dijagnozom za koju nikad niste čuli SB Online | Ova mlada žena živi s dijagnozom za koju nikad niste čuli

PRIJE 3 GODINE
TEKST: dnevno.hr/dnevno.hr

Prilagodba teksta ▼
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED

Listopad je mjesec podizanja svijesti o disautonomiji – neurološkom poremećaju koji se na našim prostorima još uvijek smatra rijetkim, a najčešće se javlja kao posljedica infekcija, trudnoće te različitih autoimunih stanja i bolesti. Intezitet simptoma kod oboljelih varira, a u pojedinim slučajevima oni su toliko izraženi da oboljelog onesposobljavaju za rad, svakodnevne aktivnosti pa i samostalan život. Darija Vuleta (32) iz Slavonskog Broda jedna je od njih. Donosimo njezinu priču.

„Početak je listopada, naizgled možda ni po čemu posebnog mjeseca u odnosu na ostalih jedanaest u godini. Kada malo razmislim i odvrtim film unatrag, nekada sam baš voljela taj mjesec. Evocira mi neke lijepe uspomene. Prva asocijacija na listopad mi je ushićeno bacanje stvari u kofer i trčanje na bus za Rijeku gdje me čeka nova akademska godina i gomila novih obaveza, što me nikada nije sputavalo da se radujem tome kao malo dijete jer obožavam taj grad i sve ono što me veže za njega. Voljela sam tu dinamiku listopada, nove početke, nova poznanstva, gomilu novih događanja i sve ono što ispunjava jednu mladu osobu u razdoblju fakultetskog obrazovanja. Danas, nekoliko godina kasnije, listopad za mene nosi jednu potpuno novu simboliku – to je mjesec podizanja svijesti o disautonomiji, dijagnozi koja mi je prije pet godina, u 27. godini života, život okrenula naglavačke i sve ono što sam inače vezala uz listopad ostavila je u nekom mutnom sjećanju.

Moja priča počinje na zalasku 2014. godine kada sam nedugo nakon završenog Pravnog fakulteta, uslijed duljeg perioda fizičke iscrpljenosti, “zaradila” mononukleozu. Bacila me je na koljena kao ništa dotada i “spremila” u krevet na period od gotovo tri mjeseca. U počeku sam ju percipirala kao nešto prolazno i potpuno bezazleno, možda samo kao alarm upozorenja tijelu da malo uspori. Liječničke preporuke svodile su se na samo dvije stvari – odmor i vrijeme kao jedini recept da se organizam izbori s infekcijom. Naizgled, to se i dogodilo te sam se nakon četiri mjeseca vratila u prvobitno stanje. Sve do jednog jutra u ljetu 2015. kada se budim iz sna i iste sekunde shvaćam da s mojim tijelom nešto debelo ne štima.

U prvi mah me to prilično zbunilo, najviše zbog činjenice da sam prethodni dan bila izuzetno aktivna bez ikakvih naznaka da bi nešto moglo poći po zlu. Pokušala sam se dignuti na noge i shvatila da ne mogu, da su toliko slabe da ne uspijevaju izdržati moju težinu i doslovno me nešto “pokosilo” u koljenima i bacilo natrag na krevet. Soba oko mene okretala se nevjerojatnom brzinom, osjećala sam mučninu, nagon na povraćanje, abnormalan tremor u cijelom tijelu, omamljenost, dezorijentiranost, a svaki pokušaj dizanja rezultirao je presinkopom, odnosno prijetećom nesvjesticom.

Gubila sam ravnotežu i doslovno se odbijala od zida do zida dok sam pokušavala napraviti nekoliko koraka. U tim prvim trenutcima svi u kući bili su prilično uplašeni, ali i zbunjeni jer je bilo potpuno neobjašnjivo što se to moglo dogoditi preko noći. Sa svakim danom stanje je bilo sve gore, imala sam samo toliko snage da uspijem samostalno otići od kreveta do toaleta, a jake vrtoglavice i presinkope su i to uvelike otežavale pa mi je uskoro trebala pomoć majke da bih se okupala i slično. Tada sam prvi puta završila na hitnom prijemu. Vrlo brzo sam otpuštena kući s velikom misterijom i pitanjem koje se nametnulo samo po sebi: “Kako je moguće da se ovako osjećam, a nalazi su mi uredni?”. To je i službeno bio početak vrlo složenog i nimalo lakog puta do konačne i točne dijagnoze, a u potrazi za nekim odgovorima postala sam redovan gost više bolnica i liječničkih ordinacija različitih specijalista u zemlji.

Ono što mi je tada padalo možda i teže nego samo stanje bilo je življenje u neznanju, neizvjesnosti i strahu. Svjesni ste da se nešto događa, to “nešto” vas svakog jutra iznova dočeka čim otvorite oči i ne prestaje do momenta dok ih navečer ne zaklopite, a odgovora niotkuda. Taj period lutanja od vrata do vrata trajao je oko godinu dana i od prvog dana je bio ispunjen različitim predrasudama, nepovjerenjem, nerazumijevanjem i nedostatkom interesa kako okoline, tako i određenog broja liječnika.

Većina pregleda završavala je sa, tada već ustaljenim, šablonskim frazama od kojih vam se želudac zgrči: “Nije vam ništa, svi nalazi su uredni!”, “Ali…vi uopće ne izgledate bolesno!”, ”Vi ste samo jedna mlada, zdrava osoba pod velikim stresom. Izlazite li, povremeno popijete nešto alkoholno da se malo opustite?” U konačnici bi se zaključak sveo na dijagnozu anksioznosti ili depresije uz propisanu terapiju anksioliticima i antidepresivima što sam kategorički odbijala. U paketu s pogrešnim dijagnozama neizbježno su dolazile i frustracije, suze, bijes, ljutnja i nemoć, jer najbolje poznajem svoje tijelo i uvjerena sam da se ipak nešto konkretnije događa, ali mi malo tko vjeruje…

Osim mojih najbližih koji su me nekada prilično klonulu doslovno vukli pod ruku na dogovoreni pregled, gdje bi, eto, noćni izlazak i alkoholno opuštanje bilo predloženo kao rješenje mojih tegoba, a ja sam već uvelike teturala i bez toga. Da, prilično frustrirajuće, iako znam da nije bila loša namjera, i dalje je frustrirajuće… Ono što mi također nikako nije išlo u prilog bili su pretežno uredni nalazi svih pretraga, a ponekad čak i moj vanjski izgled koji nije odavao puno i samim time je izazivao nevjericu. Danas vas se često nažalost ne percipira kao bolesnu osobu ukoliko nemate neko vidljivo vanjsko obilježje koje se ustaljeno veže za termin “bolest”. Bilo je potrebno desetak specijalista, hospitalizacija, gomila dijagnostičkih pretraga i postupaka da bi se u konačnici mozaik posložio i doveo me do doktora Adameca na KBC Zagreb.

Izvor:www.dnevno.hr

 

 


Ocijenite članak

Prijavite se da možete ocijeniti ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prijavite se da možete komentirati ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Vezane teme: