Uskoro će biti zaređen za đakona; bogoslov Fabijan Križanović govori o svom pozivu, vjeri i šokačkim korijenima

BRČINO - Bogoslov Fabijan Križanović iz Brčina, maloga šokačkog sela u Župi Odvorci, priprema se za đakonsko ređenje 18. listopada, na blagdan sv. Luke, u đakovačkoj katedrali. Odrastanje u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, svakodnevna molitva njegove bake, vjera župljana i primjeri svećenika mučenika posebno su oblikovali Fabijanov put prema svećeništvu. U razgovoru s našom Anitom Terzić Fabijan govori o svom pozivu, godinama formacije, nadahnuću blaženim Miroslavom Bulešićem, ali i o važnosti očuvanja šokačke baštine i prenošenja vjere budućim generacijama.

Od bakine krunice do svećeničkog poziva

Prije svega, Bogu sam zahvalan na svojoj obitelji koja mi je uvijek bila velika podrška. Posebno mi se u sjećanje urezala slika moje bake koja je svakoga dana molila krunicu. Upravo sam s njom kao dječak počeo odlaziti na svete mise i vjerujem da je ta ljubav prema molitvi i vjeri na neki način prešla na mene. Odvorački je kraj poznat po tome što je dao velik broj mladih svećenika. Ja sam šesti svećenik koji dolazi iz tog kraja. Vjerujem da je i to imalo utjecaja na moj poziv. Ne znam tko je izmolio moje zvanje, ali duboko vjerujem da je netko iz odvoračkog kraja za mene molio - priča nam Fabijan.

Veliku ulogu u toj priči, dodaje, ima i ubijeni svećenik Josip Gunčević, mučenik iz vremena Drugoga svjetskog rata, rodom iz Grižića, koji je stradao u Macelju. Sveti Justin kaže da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Nakon njega iz Odvoraca su došle i četiri časne sestre. Tri su se sestre dogovorile da će moliti za svećenička zvanja. - Vjerujem da su na krvi vlč. Josipa Gunčevića te ustrajnoj molitvi časnih sestara i župljana nikla sva zvanja iz Odvoraca. Gledajući druge župe koje su imale svećenike mučenike, primjećujem da su i one često bogate svećeničkim zvanjima. Zato duboko vjerujem da je vlč. Gunčević povezan s našim zvanjima i da se Bog proslavio preko svećenika mučenika. - uvjeren je mladi bogoslov Fabijan.

Poziv koji je postupno rastao

Nije postojao neki poseban trenutak obraćenja ili događaj koji bih mogao izdvojiti. Potječem iz tradicionalne katoličke obitelji u kojoj se redovito odlazilo na svetu misu. Prvi put sam počeo razmišljati o svećeničkom pozivu u šestom razredu osnovne škole. Tadašnji mi je župnik već govorio da ću jednoga dana biti svećenik, ali o tome u početku nisam ozbiljno razmišljao. S vremenom se u meni počela buditi želja za svećeništvom. Isprva sam od tog poziva bježao. Otišao sam u srednju školu u Slavonskom Brodu, a kako se približavao kraj srednjoškolskog obrazovanja, poziv je postajao sve snažniji. Na kraju sam odlučio da ipak želim krenuti u bogosloviju. Prvu sam godinu proveo u Đakovu, a potom sam nastavio formaciju u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu - rekao je Fabijan iza kojega je šest godina formacije.

Obitelj kao oslonac na putu prema svećeništvu

Na pitanje kako je njegova obitelj reagirala kada im je rekao da želi biti svećenik, Fabijan kaže kako obitelj nije bila iznenađena. - Nekako im je moja odluka bila očekivana. Još sam od drugog razreda osnovne škole bio mali ministrant, uvijek za oltarom, pa su možda i predosjećali da bi moj životni put mogao krenuti u tom smjeru. Kada sam počeo ozbiljno razmišljati o svećeničkom pozivu, odmah sam obitelji rekao što osjećam. Nisam skrivao svoje osjećaje ni svoju odluku. Kada je župnik obznanio župljanima da idem u bogosloviju, to im nije bio šok jer je odvoračka župa u kratkim vremenskim razmacima dala pet svećenika. Podrška obitelji i njihova molitva za mene su jako važni. Čovjek na ovom putu ne može sam. Potrebni su mu ljudi koji će ga pratiti, razumjeti i biti uz njega - smatra Fabijan.

Godine formacije: vrijeme rasta, ali i preispitivanja

Sama formacija stavlja pred čovjeka vrijeme preispitivanja. Na kraju druge godine dolazi trenutak kada se treba odlučiti je li to doista poziv ili nije. Na početku treće godine, kada službeno postaju svećenički kandidati, odluka se intenzivno preispituje. - Mislim da nitko nije prošao formaciju, a da nije imao krizno razdoblje. To je normalno. Naš duhovnik kaže da je kriza znak da je poziv živ. Kroz formaciju čovjek uči ljubiti Boga i spoznavati da je Bog prisutan u svakom trenutku. Lijepo je i to što u formaciji upoznaš različite ljude koji s vremenom postaju prijatelji, zapravo braća. Oni su tu kada god treba, u svakom trenutku. To zajedništvo puno znači i pomaže čovjeku da lakše prolazi kroz izazove - priča nam mladi budući đakon, dodajući da mu je prve godine bilo malo čudno priviknuti se na drugačiji mentalitet u odnosu na slavonski. Međutim, s vremenom se naviknuo, zavolio Zagreb i ljude, kao i Zagorje. - Uvijek me vodila misao: „Gdje god da si, braća te nose i lako je ići dalje.“ Ta mi je misao pomagala da prihvatim novu sredinu i sve ono što život u bogosloviji donosi - naglašava Fabijan.

Blaženi Miroslav Bulešić – uzor predanja i oprosta

Blaženi Miroslav Bulešić, mučenik i svećenik, posebno ga, kaže, nadahnjuje na putu prema svećeništvu. - Velika mi je inspiracija. Mladomisnik Karlo Strišković dao mi je njegov dnevnik, a osvojio me iskren način na koji Bulešić piše o svojem iskustvu mladog svećenika. Govori o tome kako se kao bogoslov muči, prolazi kroz krize i borbe. To me podsjeća na ono što i sam prolazim. Najviše me se dojmilo Bulešićevo predanje Bogu: „Sve za Boga, sve za ljude.“ Posebno me dira njegova poruka o oprostu – oprostiti i onome tko me teško povrijedi i nanese mi bol. Njegov citat „Moja osveta je oprost“ danas je posebno snažan jer je oprostiti nekome tko nas povrijedi jako teško. Ipak, Bulešić nam pokazuje koliko je oprost važan. On nije uzor samo nama budućim svećenicima nego i svim ljudima. Bulešić je bio zagledan u Boga i, unatoč kušnjama i borbama, ostao je pozitivan. Kada bi došla kriza, stavljao bi je u Božje ruke. Upravo me ta zagledanost u Boga, koju vidim kod Bulešića, vuče naprijed - otvoreno svjedoči Fabijan.

„Želim biti pastir po Srcu Isusovu“

U listopadu ga očekuje đakonsko ređenje. S obzirom na to da je ređenje blizu, jako sam radostan i uzbuđen. Nakon šest godina formacije i maštanja o tome još od dječačkih dana, ono što se nekada činilo dalekim sada je postalo blisko. Osjećam iznimnu radost zbog mogućnosti da služim Bogu i Crkvi, da budem za Boga i ljude te da se trudim biti pastir po Srcu Isusovu. Želim pomagati drugima, dijeliti sakramente, donositi Krista i mladima i starima te drugima donositi radost. Kao svećenik želim se posvetiti svima. Ne znamo što nam život nosi, ali trudit ću se dati od sebe najbolje što mogu, kako bi sve bilo na izgradnju Crkve - kaže bogoslov Križanović i poručuje mladima neka se ne boje ako osjećaju poticaje Duha Svetoga: taj poziv treba prihvatiti, ali ne treba se zaletjeti. Važno je biti iskren prema samome sebi. Ako netko osjeća svećenički poziv, može pronaći prijatelja s kojim će podijeliti svoje osjećaje, ali i svećenika kojemu se može povjeriti. Važno je razgovarati, tražiti savjet i dopustiti da se poziv postupno razjasni.

Šokačka soba – mjesto uspomena, tradicije i zajedništva

Fabijan je snažno povezan sa svojim šokačkim korijenima. Ima i svoju šokačku sobu, u kojoj čuva stare predmete i uspomene svojega kraja. - Sama ideja šokačke sobe spontano je nastala. Sve sam složio za svoju dušu jer volim doći u tu sobu, u miru sjesti i vratiti se u neke stare dane. Ondje se prisjećam onoga što sam slušao od mnogih baka i djedova o tome kako je nekada bilo. Volim čuvati uspomene koje su njima bile važne, ali koje su važne i meni. To su uspomene na moje djedove i bake. U sobi se nalazi mnogo predmeta koje sam dobio od ljudi iz sela i koje sam s vremenom složio u jednu cjelinu. Volim dovesti i svoje prijatelje koji dolaze izdaleka te im pokazati što sve Slavonija ima i kakvo je njezino bogatstvo. Šokačka soba postoji već deset godina. Kao obitelj uvijek smo bili naklonjeni tradiciji i običajima. Mislim da je važno sačuvati ono što su nam naši stari ostavili jer se u tome nalazi dio našeg identiteta, obiteljske povijesti i života našega kraja - objašnjava Fabijan.

Vjera i tradicija u vremenu u kojem živimo

Obitelj i cijeli Odvorci naučili su ga biti tu za drugoga, za onoga malog čovjeka, bez obzira na to tko je on i koju titulu ima. Naučili su ovog mladića biti uz čovjeka i ne mjeriti ga prema nekim standardima modernoga čovjeka. Pomoći ljudima – to je ono što Fabijan nosi iz svojega kraja. Vjeruje da se tradicija može spojiti s današnjim vremenom, ali to je, kaže, jako izazovno. - Današnji je čovjek, nažalost, često sebičan i individualan. Zato trebamo biti originalni u ovom vremenu. Bog nas je stvorio da budemo originalni, a ne loša kopija nekoga drugoga. Svi smo stvoreni s vlastitim dostojanstvom i pozivom. Vjerujem da trebamo čuvati ono dobro što smo primili od svojih predaka, ali ga i živjeti na način koji će biti razumljiv današnjem čovjeku. Vjera i tradicija ne bi trebale ostati samo uspomena na prošlost, nego trebaju biti žive i danas te se prenositi budućim generacijama.

Put Fabijana Križanovića prema svećeništvu oblikovali su obitelj, molitva, župna zajednica i duboka povezanost sa šokačkim korijenima. Od bakine krunice i ministrantskih dana do šest godina formacije, njegov poziv postupno je rastao i sazrijevao. Dok se približava đakonskom ređenju, njegova želja ostaje jasna: služiti Bogu i ljudima, biti blizu svakom čovjeku i truditi se živjeti po uzoru na Krista i svece koji su ga nadahnuli. U središtu toga puta ostaju predanje, oprost i spremnost na služenje.

„Sve za Boga, sve za ljude“ – riječi su koje ne doživljava samo kao poruku blaženog Miroslava Bulešića, nego i kao smjer vlastitoga budućeg svećeničkog života.