Sibinjska škola otvorila vrata za sedmero učenika iz Ukrajine; pronašli su sigurnost, prijatelje i novi dom

SIBINJ -  U Hrvatsku su došli u travnju i u svibnju. Ljeto su proveli u njima do tad nepoznatoj zemlji. Učeći ponajprije hrvatski jezik, upoznavajući našu kulturu i tradiciju, način života, svakodnevicu i njima iskazanu dobrodošlicu. I svakoga dana uz čežnju za svojom Domovinom, familijom, prijateljima, vlastitim navikama. Sedmero malih školaraca prognanih iz, ratnim vihorom poharane, Ukrajine pronašlo je utočište u slavonskobrodskom kraju.

Dječake Nikitu, Dimu i Leva, te djevojčice Evu, Aišu, Mariju i Dariju upoznali smo prvoga dana nastave u njima novoj školi u koju su odlučili nastaviti svoje obrazovanje: vrata i srca otvorili su im đaci i nastavnici Osnovne škole 'Sibinjskih žrtava' u Sibinju.

- Sedmero učenika iz Ukrajine primili smo u našu školu u Sibinju i još jedna djevojčica je u područnoj školi u Gornjim Andrijevcima. Imamo najmlađeg učenika u 2. razredu, to je Lev i najstarijeg, Dimu, u 8. razredu. Oni sada još uče hrvatski, ne znaju baš sve najbolje, pa im oni, koji razumiju bolje, prevode i što je najvažnije dobro su se uklopili, dobro su prihvaćeni u svojim razredima. Svjesni su u kakvoj su situaciji, da  u njihovoj Domovini bjesni rat, da su ovdje sada na sigurnom i da ih u Hrvatskoj svi dobro razumijemo – rekao nam je ravnatelj škole Josip Šišmanović.

- Dobro nam je ovdje u Hrvatskoj. Neki smo došli s majkama, neki su sami. Očevi su nam ostali braniti našu zemlju. Ja sam iz Dnjepra. Tamo je isto rat. No, imamo kontakt sa svojima. Jako je teško tamo. Zahvalni smo što smo pronašli sigurnost u Hrvatskoj. Sviđa mi se, ljudi su baš ljubazni. Do sad nismo baš znali za vašu zemlju, niti da je ovdje isto bio rat. U školi nam je dobro, učimo vaš jezik, ide nam ok, malo je teško, iako su ukrajinski i hrvatski slični. Stanujemo u obližnjem hotelu Zovko i evo idemo u školu ovdje u Sibinj, svakodnevno se prevozeći kombijem – rekao nam je Nikita, učenik 7. razreda iz ukrajinskog Dnjepra (Dnjipro), kojemu hrvatski za sad najbolje ide pa svojim sunarodnjacima prevodi što ne razumiju. Osim što ide u školu u Sibinj, bavi se i boksom.

- Ovdje samo moj mlađi brat Lev i ja. Ja se zovem Eva, idem u 4. razred, a Lev je u 2. razredu. Imamo već ovdje prijatelja iz Hrvatske i dobro nam je. Najviše volim likovnu kulturu i glazbeni. Mislim da ću biti slikarica kad narastem. Učitelji su isto jako dobri – kazala je Eva. Njezinu bratu Levu se isto sviđa u Hrvatskoj, najviše ga, dodaje, zanima informatika. Oboje su iz Harkiva, drugog po veličini grada u Ukrajini, koji je pod žestokim neprijateljskim napadima već više od četiri godine.

Dima je najstariji, učenik osmog razreda. Završio je 7. razred online. Sada je krenuo u 8. razred u sibinjsku školu. Još razmišlja što će nastaviti kad završi osnovnu. Svaki dan je, kaže, u kontaktu sa svojima u rodnom Zaporižju.

- Ovoj djeci je donedavno bio najveći izazov prijevoz od mjesta stanovanja do, primjerice, grada Slavonskog Broda ili evo sada do škole. No, zahvaljujući Općini Sibinj i općinskom načelniku Josipu Paviću, osiguran im je prijevoz na nastavu i to kombijem od hotela Zovko do škole i nazad. Evo, imali smo i jedan 'problem', kako primjerice riješiti prijevoz mladoj Ukrajinki, učenici 1. razreda srednje škole od hotela Zovko do škole koju pohađa u Slavonskom Brodu. Autobus koji vozi učenike na nastavu u grad ukrcava ih kod crkve u Slobodnici. No, kako sigurno doći do stajališta pješice, na dijelu ceste uz koju nema pješačke staze, a nije baš ni blizu? Zato bismo apelirali na autoprijevoznika, dakle tu autobusnu liniju neka usput prema gradu stane, kod benzinske postaje ispred hotela Zovko, gdje ima mjesta, bez ugrožavanja prometa i poveze tu učenicu na nastavu, pa i  nekog od drugih prognanika iz Ukrajine. To ne bi trebao biti problem, to je minuta koja je ovoj djeci, pa i njihovoj obitelji velika stvar – poručio je ravnatelj Šišmanović.

Kazao je i kako brojni od tih malih Ukrajinaca nose sa sobom velike traume iz svoje zemlje, ali i iz zemalja gdje su do sada bili prognani, jer nisu imali baš u svakoj lijepa iskustva. – Nažalost, i dalje ima govora mržnje u javnim medijima prema tim ljudima. Pa, i kod nas. Zaboravili smo kako je nama bilo 90-ih. Nisu ova djeca kriva za loše odluke odraslih, pogotovo onih na vlasti. Kao da bi oni htjeli biti baš ovdje, a ne primjerice sa svojima, odrastati ondje gdje su rođeni – kaže ravnatelj Šišmanović, koji je odlučio prihvatiti  sedmero učenika u svoju školu kad su ponajprije došli upisati se upravo tu. Iako su teoretski trebali biti upisani u školu u Gromačnik (po adresi stanovanja – hotel Zovko), koja pak pripada matičnoj školi 'Ivana Brlić Mažuranić' u Slavonskom Brodu.

No, Sibinjci su još jednom pokazali veliko srce. A, posebno učenici Osnovne škole Sibinjskih žrtava. Primjer je jedan razred učenika koji su samoinicijativno prikupili novce i kupili bicikl svom novom prijatelju iz Ukrajine, tako da simpatični Nikita sad svaki dan ide biciklom na trening boksa u grad.