Portret starih Brođana-tko se sječa profesora Stajića i gimnazije ʺZlatko Šnajderʺ?

Dvaput se umire: druga smrt je biti zaboravljen. Ravnateljica Galerije umjetnina Romana Teklić dala je svoj veliki doprinos da otrgne zaboravu vrsnog brodskog  kipara Ranka Stajića, jer je kao profesor umjetnosti na gimnaziji Zlatko Šnajder i nju zarazio ljubavlju prema umjetnosti baš kao i mene. Iako je Ranko bio vrhunski kipar, ipak ga brojne generacije gimnazijalaca pamte kao svog omiljenog profesora umjetnosti. Njegov kabinet umjetnosti nalazio se u samom podrumu škole i meni se osobno više doimao kao neka mala, boemska oaza za bijeg od stvarnog života i dosadnih i nezanimljivih, duhovno hladnih predmeta poput matematike, fizike, kemije...

 Ranko nam je svima bio ujedno i dobar psihić da masovno i kolektivno svi učenici  ne prolupamo od "zanimljivosti" gore navedenih predmeta. Od samog predavanja i sata umjetnosti meni je bilo još samo  zanimljivije onih pet minuta malog odmora između sata, kada bi mi profesor davao savjete kako da upišem Likovnu akademiju i položim prijemni ispit. Da Ranko čuje da sam umjesto Likovne akademije upisao Vojnu akademiju, vjerujem da bi se okrenuo tri puta u grobu. No, život je prepun apsurda i paradoksa, a jedan od najvećih je svakako onaj kada netko organski ne podnosi uniformu, doslovno mrzi oružje i vojsku, i onda, baš ko zavraga, upravo to izabere za svoj životni poziv. Tako nešto može učiniti  samo debil i totalni idiot poput mene. 

No, srećom da u Brodu postoje ljudi poput Krunoslava Kerna i Ranka Ostojića koji čovjeka zaraze umjetnošću i ta zaraza traje   do kraja života, a cjepivo protiv takvog oblika zaraze, srećom, ne postoji. Ranko je živio u Brodu od 1965. i s pravom ga možemo nazivati i Brođaninom i starim Brođaninom, jer je srcem i dušom volio naš grad. Profesor je kipar čiji se stvaralački opus najviše ogledao u klasičnom i realističnom umjetničkom pravcu, mada je neke svoje skulpture, minijature radio i impresionističkim pristupom. Na žalost, o Ranku danas znamo vrlo malo. Jedan od razloga tome je i taj što je profesor dio svog umjetničkog stvaralaštva posvetio izradi poprsja i kipova poznatim revolucionarima i antifašistima poput Rade Lončara, Ivanke Klarić Seke, Franje Sertića i drugih partizana koje su naši "domoljubi" do temelja sustavno i sistematski sve u Brodu porušili, pa je samim tim trebalo srušiti i sjećanje i uspomenu na kipara Ranka Stajića, jer u političku i "kulturno- umjetničku" modu dolaze od 91. štovatelji lika i djela doglavnika koji dobiva čak i ulicu u našem gradu, a zbog higijenskih i civilizacijskih razloga, ne želim mu uopće  spominjati ime.

 Da nije Romane, koja srećom nije politički, intelektualno, duhovno i kulturološki ograničena, Ranko nikada ne bi dobio ni jednu izložbu, a kamoli  ulicu. Najviše mu zamjeraju to što je rođen u Raincu kod Vranja. Pa jeli čovjek kriv gdje je rođen? Likovnu akademiju završio je u Zagrebu, a ne Beogradu. Svoje srce, dušu i svoj stvaralački opus nije dao Srbiji nego svom gradu Slavonskom Brodu kojeg je volio svim svojim srcem. Nismo li malo svi skupa ispali nepošteni i nepravednim prema ovom čovjeku, vrsnom kiparu, umjetniku i nezaboravnom  profesoru brojnim generacijama gimnazijalaca? Za mog omiljenog profesora iz umjetnosti, jedan portret, od Darka Lončara.