Piše Vanja Krnić: Od Balaševića do Coffe to go, i još ponešto

"Sve ima svoje, kad mrzne i vri, kad mijenja boje, kad vene i zri, sve ima svoje, početak i kraj, tame postoje da bi prizvale sjaj... ", nažalost i Đorđe Balašević nas je napustio s ovim ludim  korona virusom, uzrokom  pandemije kojoj se ne zna ni službeni početak, a kraj još manje. Pandemija je više nego ikada ranije naglasila koliko je stambeni prostor integralno povezan sa zdravljem i životom. 

Traje predugo

Kako ispuniti subotnje popodne na Slavoniji 1, a pritom malo prošetati? Odmor ili bar šetnja s ciljem da se ne prate svakodnevna virtualna i predizborna prepiranja je potreban. Sve poznatija Coffe to go  ili/ti kava za van dobar je razlog za izaći van i posjetiti omiljene kafiće  na Slavoniji 1 bar na minutu dvije. 

Mogla bi biciklom poželjela sam ga se voziti zaključila je kćer. Prva prepreka su gume koje su  atrofirale i ispustile od čekanja popuštanja mjera. Prvo iznenađenje na izlasku iz ulaza je agencija Atlantis koja  po novom radi na poziv. Otvorit će se opet kad tad uvjeren sam. Popiti kavu, pardon ići negdje je popiti je cilj. Maketa papirnato plišane rode postojano stoji na svom mjestu, ali put vodi dalje od nje na jug stazom, cestom ili putem bez imena na Slavoniji 1.  Prva na putu je  je kafić kultni Amadeus koji ne radi ni na poziv.

Ništa od kave, idemo do kafića  Mie gurajući bicikl, ali ni ona ne radi, pa ni pekarna ne radi, ni Tisak ne radi. Opravdano, subota je, ali ostaje upit gdje su ljudi, a lijep je dan. Idemo do Inine benzinske pumpe u Pilarevoj, pa do Bosse po kavu. Ima ipak života INA radi, iako ni tamo nisam nikog vidio. Bar smo gume uspješno  napuhane za daljnju vožnju. Boso radi i ima kavu, uspjeli smo, još je treba samo negdje u skladu s njezinim nazivom popiti.

Pandemija je napravila svoje ostavljajući upit što nakon nje

Potraga  za kavom postala je potraga i za ljudima. Prekrasno novo igralište koje „još“  nije locirano na krovu prazno je. Kazalište apsurda je potpuno rade kladionice i u njih se može, ali na terasu se ne može? Nema veze popit ću kavu s kćeri na zidiću. Prekrasan dan i prekrasna subota napokon malo i d vitamina. . Što nakon ovih izolacija, pandemija i ostalog? Unificiranog odgovora nema osim pokušaja da prihvatimo ovo svakodnevnu novu stvarnost. Stvarnost bez dodira, ljudskosti.

Otuđenost je tu i s njom već godinu dana živimo, pokušavamo s više ili manje uspjeha ostati normalni bez eskapada uzrokovanih novim normalno nenormalnim.  U šetnji nisam uspio pronaći ni  cjepivo kao razni podobnici iz svijeta politike ili slučajni prolaznici kao ja, ali ni jednu bočicu iako bila prazna za 50 lipa. I zgleda da ostaje čitati na portalima prepucavanja i politička podmetanja pretendenta u našoj verziji Igri prestolja koji su umjesto ulice postali aktivisti društvenih mreža i sakupljači lajkova s nadom da će ih njihovi idoli zapaziti. Kavu  sam popio, ali samo ostao bez odgovora gdje s kavom za van. Naselje u kojem živim djeluje zapušteno i  polu napušteno. Beton pobjeđuje zelenilo, napušteni izlozi nisu više izuzeci nego pravilo. Budućnost  ima li je tu ili ona počinje na jednom od autobusnih kolodvora s kartom u nepoznato. Rode se vračaju, nadam se i život nakon ovog nevidljivog neprijatelja.

Dok empirijski tražim dokaze da će život nekad biti kao prije sve sam uvjereniji da će na Marsu pronaći davno izgubljeni život.