Osjećate li se danas kao slobodni građani?

Onaj tko vjeruje u slobodu taj obično vjeruje i u demokraciju, a po mom skromnom mišljenju, demokracija je madame u bordelu naivnih pohotnika koji u nju slijepo vjeruju, kucaju na njena vrata, a ona im poput stare kurve masno naplaćuje svoje usluge. Kada govorimo o političkim slobodama onda današnji političari s pravom tvrde da smo izašli iz tamnice  jugokomunističkog režima i da smo danas slobodni građani. 

No, jesmo li uistinu danas  slobodni građani? Sloboda je filozofski gledano,  mnogo širi pojam od samo političkih sloboda. Jeli danas slobodan otac koji se recimo, na autobusom kolodvoru oprašta od svoja dva sina koji svoju sreću idu tražiti u Njemačku? Jeli danas slobodna majka koja se na autobusnom kolodvoru oprašta od svoje dvije kćeri koje svoju sreću idu tražiti u Irsku? Ne, i taj otac i ta majka bivaju zatvoreni u kavez ili krletku s rešetkama, u tamnicu koja se zova TUGA. I oni više nisu slobodni građani, jer žive u tuzi, a ne slobodi bez obzira na to što danas imaju svoju slobodnu i suverenu državu Hrvatsku. A veliko je pitanje koliko je i slobodna, a pogotovo suverena. Ti roditelji  ju vole, kakva je takva je, Lijepa naša, naša je, ali bez svoje djece oni nisu u njoj sretni. I ne mogu se osjećati ni sretno ni slobodno. 

Najljepši snovi o slobodi snivaju se u tamnici. Za njih je taj kavez tuge njihova bol i njihova patnja, tamnica, a san o slobodi će se ostvariti tek onda kad im se kćeri i sinovi vrate. Naklapanja  hrvatskih političara i fraze  o domoljublju, neće im pomoći, a još manje će im pomoći religija i nedjeljni odlasci na misu koji su već odavno postali novi oblik političke podobnosti. SLOBODNA MISAO je najveći neprijatelj naših hrvatskih političara, slobodnu misao ne vole ni lijevi ni desni, ne voli ju ni Crkva ni papa, slobodna misao je opasnija  i od Kosa i Udbe, i Srba i komunista, slobodoumne ljude danas ni jedna politička stranka  ne voli  i ne želi  u svojim redovima. Sretni robovi su najljući neprijatelji slobode, a takvi se danas baš najčešće sreću na nedjeljnim misama.

 Od iluzije slobode veće su još samo dvije iluzije: iluzija religije i iluzija muškarca da će jednoga dana poševiti ženu ljepšu od Marlin Monroe. Domoljubi na vlasti su danas privilegirana kasta hrvatskog društva koja ševi sve i svakoga, moderni neokomunisti, takvi sebi kroje fotelje, velike plaće, skupa auta i privilegije u društvu, izmišljaju neprijatelje da bi na račun tih neprijatelja odlično živjeli, a našu djecu poslali  u Irsku i Njemačku. Za pjesnike i pisce primjerice, domovina  se nalazi u srcu voljene žene. Ako nje nemaju, onda nemaju ni sreće, ni domovinu ni slobodu. Tibetanci i Dalaj Lama bi rekli: sreća je ptica s dva krila- ljubav i sloboda. Dakle, sloboda je uvjetovana ljubavlju, ljubavi prema voljenoj ženi ili voljenom muškarcu, ako ih nemaš onda ne možeš biti sretan.

 Bez voljene žene ili voljenog muškaraca i malo slobode, čovjeku sreću u životu ne može donijeti emisija LIJEPOM NAŠOM. Koliko god je voljeli i nosili u svom srcu, ono će uvijek biti prazno ako u njemu nema ljubavi, toplog zagrljaja i toplog stiska ruke voljene osobe. Domoljublje  ne može srce ispuniti. Srce nije mobitel. Malo da, ali u potpunosti, ne. Sloboda kada gubi svoje okove postaje sama okov većoj slobodi. Oslobodili smo se okova velikosrpskog jugokomunizma, a onda smo sami sebi postali najveći neprijatelji i 500 tisuća Hrvata potjerali u Irsku i Njemačku, opljačkali i upropastili mnoge firme.

 Ako danas samo politički uhljebi mogu dobiti državni posao, onda su svi oni politički  emigranti, a ne ekonomski. Ni onim pravim političkim emigrantima za vrijeme hrvatskog proljeća nije kucala ni UDBA ni KOS na vrata, niti ih je itko proganjao, možda neke, ali su većinom i uglavnom sami shvatili da ne žele živjeti u takvoj  jugokomunističkoj državi, spakirali su kufere i otišli.To isto važi i za ovih 500 tisuća protjeranih Hrvata. Ni njih također nije nitko ni ganjao ni proganjao, ali jednostavno od političkih uhljeba i političara koji zapošljavaju samo svoje političke podobne kadrove, shvatili su da im u takvoj državi nema ni sreće ni mjesta i spakirali su svoje kufere i otišli. Nije korupcija najveći problem u Hrvatskoj. Kamo sreće da jest.

Najveći problem u Hrvatske su političari na vlasti s ograničenom svijesti i skučenim životnim svjetonazorom, uskogrudnim pogledom na svijet, a opterećeni bogom i religijom. Takvi su od naše djece napravili  političke emigrante, i cijelo društvo pretvorili u invalide i bogalje, mada se naša djeca politikom uglavnom nisu nikada ni bavila. Nije našu djecu potjerala korupcija nego ljudi takvog soja i psihološkog  profila. Da bi opstala hrvatska nacija, današnji političari veličaju brak, a brak je zapravo, grobnica ljubavi s najviše nasilja, brak je nalik na dvoboj dva revolveraša u kojem najviše gine osobna sloboda. Za naše hrvatske političare sloboda je često fraza, ali tiranija današnjih domoljuba na vlasti uvijek je istina, žalosna istina našeg današnjeg društva.