DNEVNIK BOLESNIKA: Povratak u Slavonski Brod

Dočekao sam i taj dan da potvrdim da ipak Nigdje nije lijepo kao kod kuće u Slavonskome Brodu. Skoro  pola godine bolnica bilo je iza mene i odlučio sam pristati na sve, pa čak i bušenje vlastitog želudca da se vratim kući.

Fuck the hospitals

Alcratazi adio, goodbye, auf wiedersehen, sbohem, adiós, żegnaj iliti doviđenja…fuck the  hospitals. Uspjet ću u naumu da napokon napustim hotel. Idem kući bez pelene i hodajući, ali posudu nosim za sobom, jer bez pljuvanja bi teško funkcionirao. Pljuvanje mi je u prirodi. Valjda će biti lakše kad mi ugrade tu cijev za hranjenje. Sutra idem kući. Martina mi je davala završne upute, kako da vježbam kod kuće. 

Upute su bile kao da sam u ringu i da se borim za  UFC naslov.-Napadni ga desnim krošeom.Naravno na sve sam klimao glavom i držao se one bakine u jedno uho unutra, kroz Drugo odmah van.ISPRAĆAJ Pola godine bolnice, pih. Došlo je i to jutro sestra mi je donijela tablete.-Ove tablete nosiš kući, oko 9 ujutro ćeš biti otpušten. Nisam ni pitao ništa naravno. Internist, njegova, supruga i ja smo čekali moju suprugu. Čak su mi i krevet spremili, jer je poslije mene trebao doći novi “gost“. Opraštao sam se od interniste koda smo si jako dobri. Izmijenili smo svega par rečenica u par tjedana zajedničkog boravka u sobi br. 113.

Jesi li spreman?Bila je to supruga .Rođen sam spreman. Dobio sam otpusno pismo. Koliko sam tih pisama sakupio, pomislio bi čovjek da sam pasionirani sakupljač otpusnih pisama, dobro je još ni jedno nisam dobio otpisno pismo. Otpratit ćemo te do auta, došli su Neno i Martina. Išao sam brzinom kao onaj put, kada me potjeralo na sve strane. Auto je supruga, dovezla ispred žute zgrade, u kojoj sam bio.-Vidimo se, pozdravio sam i njih i kolica i toplice.

Previše stepenicaIdem kući , nisam mogao vjerovati. Onda nakon 30 min vožnje Plitvice. Plitvice??? Opet paranoja. Vanja, motel Plitvice! Upijao sam svaki trenutak slobode, ta predivna Slavonska polu obrađena polja. Udisati taj visoko vlažni zrak bilo mi je neprocjenjivo.

Nakon tri sata smo stigli, ni manje ni više pred moju zgradu. Na parkingu me čekao tata. Idemo na 4 kat, taman je naišao susjed Luka. Susjedi su me gledali u čudu, došao je Marsovac ili slon sa surlom. Prvih 17 stepenica sam prošao, držeći se za lijevi rukohvat. Desnom rukom Drugih 17 stepenica je malo teže išlo. Kod trećih 17 sam rekao:

-Ne mogu više. Priznajem nisam Rocky. Sus Luka je rekao da ide po stolicu, pa će me odnijeti. Još su me samo dva kata dijelila od cilja. Nisam došao kao Rocky, nego kao kralj( Rimljanin), kojeg su nosili na stolici. Kralj bez krune i kraljevstva. Kad su se otvorila vrata od stana, kao da sam ušao u nekakav prošli život. Bio sam sretan, napokon sam bio sa svojom obitelji Doslovno sam prenesen preko praga kao mlada. Bit ću pored svojih najmilijih, čak ću i spavati kod kuće. U tih pola godine kolekcionarstva kolekciju sam upotpunio s par dijagnoza: kaxexio, st. Postimp.valvulae et impl. Graft aotae ascedens…, opppt endorcatitis valv. Aortalis, st post CVIishemica FTP I dex septica. St. Post menigitis purulenta, St. Post ICH reg. Frontalis I. sin, Trachetomia percutanea, Epi symtomatica, Plegia extr. Inf.I. sin, Paresiss, extr. Inf. I. sin, Facioparesis, Bulboparesis,St post op. Ppt stenosis valv, congenita aaa XXXI, teška disfagija. Uvijek sam se pitao kako bi te dijagnoze izgledale da nema latinskog. Morbidno je to da se medicina kojoj je valjda cilj živ pacijent, služi mrtvim jezikom.

 Google prevoditelj sve zna, pa i latinski. Sweet home Slavonski Brod, toliko sam se borio za taj cilj napokon sam ga ostvario. Doslovno sam unesen u cilj. Prošetati stanom je bilo kao da sam se vratio u davno izgubljenu i zaboravljenu prošlost. Iako je samo to hrpa betona i cigle. Moram priznati baš mi nije bilo jasno kako su  iseljenici patili za onim kamenom u Dalmaciji. Iseljavali su se i sanjali cijeli život o povratku u Dalmaciju. Dalmaciju isto volim i  tamo sam uvijek nalazio mir. Jasno mi je da te sentimenti vežu za neko područje u kojem si boravio ili boraviš. U blizini moje zgrade nema ni jednog kamena, ali opet mi je falio, pa i taj beton. Kakav god bio to je bio kut ovog svijeta u kojem živim. Prekrasno jutro, otvoriš prozor, a ono rafinerija pored tebe i mazut iz toplane koji pada po  prekrasnom zelenilu. Prozori su mi obično zatvoreni!Gdje su Kiki i zec?Najviše sam ležao i pasivno se razgibavao gledajući tv  i uživajući u Hani i Tei

Šetnjom po stanu primijetio sam da više na lođi nema psa Kikija, ni zeca. Šetao sam kao neki pijanac, od zida do zida. Cilj je bila fotelja. Čak s na početku po stanu hodao sa štakom. Kad sam se razbolio Kikija su moji odvezli na selo kod bake.  Ako se za psa može reći da je glup, onda je to Kiki sigurno bio. Mislim da je to jedini muški pas koji nije znao dignuti nogu kad piša. Naravno  prvi dan  na selu se odmah izgubio. Ako vidite  crnog psa koji ne zna dići nogu kad piša nije moj.

Sloboda- ideal generacija. Moja sloboda je značila da smo iz toplica povezli patku za noć (užas), a  onoj guski sam zauvijek dao nogu. Napokon se nisam morao bojati pljuvati u posudu. Phemiton bi me ošamutio, naravno tuckani, od njega bi spavao kao beba. Svugdje pratio taj zvuk tuckanja, sada iz kuhinje. Jupi idem na reanimaciju da mi ugrade peg. Bio sam sretan što ću se napokon  moći pogledati u ogledalo bez sonde, a i drago mi je bilo što ću opet vidjeti osoblje iz meni dragog hotela reanimacije. Tea me je promatrala, jer sam ipak bio novi lik u njenom životu. Ne znam  o čemu razmišljaju djeca od 7 mjeseci. Gu, gu, bu, bu tata; ionako sam bio sam po sebi bu, bu. Fizijatar, neurolog, kardiolog, logoped, bile su pretrage koje sam morao obaviti da krenem u nove pobjede.

-Da li ćeš potpisati za operativni zahvat?  Tako je počeo moj posjet nakon par mjeseci reanimaciji. Sondu su mi izvadili, već je jadna dolje oksidirala i pocrnila od želučanih kiselina. Rado bih ga nazvao radnim, ali takav nije bio. Došla je i moj spasitelj dr. Jasminka.-Vanja ne moraš se bojati zahvat ćemo ti raditi sa lokalnom anstezijom.