ALEKSANDRA BERIĆ, PREDSTAVNICA BRODSKO-POSAVSKE ŽUPANIJE ZA NAJUZORNIJU HRVATSKU SEOSKU ŽENU: Kad se radi i osjeća srcem, ništa nije nemoguće

Već više od dva desetljeća, svake godine, Hrvatska bira najuzorniju seosku ženu. Od sjevera, preko unutrašnjosti i otoka, do juga zemlje, kreativne, radišne, mudre i poduzetne, sve redom uzorne hrvatske seoske žene, predstavljaju ponos svojih županija, promovirajući i afirmirajući život na hrvatskom selu, očuvanje obitelji i kulturne baštine, kao i važnost i vrijednost žene na selu. Ove godine natjecanje za najbolju dogodit će se u Benkovcu, 12. listopada, u susret Svjetskom danu seoskih žena, a “boje” Brodsko-posavske županije branit će Aleksandra Berić iz Nove Gradiške
Akademski status, brojne životne i poslovne uloge, majčinstvo, vođenje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, sve to Aleksandru Berić iz Nove Gradiške, čini idealnom kandidatkinjom za najuzorniju hrvatsku ženu na ovogodišnjem natjecanju u Benkovcu na kojem će predstavljati Brodsko-posavsku županiju. Kako je, uopće došlo do nominacije i tko je Aleksandra Berić?
Iako, imenom i prezimenom i samostalno predstavljam Brodsko-posavsku županiju, na što sam iznimno ponosna, za sve ono što jesam i što sam postigla, zaslužno je jako puno ljudi. Prije svega, moja obitelj, dvoje djece i suprug s kojim vodim poljoprivredno gospodarstvo, majka, svekrva, suprugova sestra, ali i generacije snažnih žena prije mene. Magistra sam agroekonomike, trenutno na postdiplomskom studiju u Osijeku, suradnica za gospodarstvo u Gradskoj upravi, voditeljica Društva agronoma, volonterka u DVD-u Ljupina. Sve moje uloge i svakodnevni rad, još prije koju godinu, prepoznali su kolege savjetnici iz Ministarstva poljoprivrede i predložili mi da se okušam na Izboru za najuzorniju seosku ženu, za što sam se, tek ove godine, osjetila spremnom. Uz svakodnevni rad na osnaživanju zajednice, u čemu posebno uživam, vjerujući kako nam je svima dužnost pomoći s onim u čemu smo najbolji, ključan je bio i projekt “Kuća moje baštine”, na koji sam iznimno ponosna, jer, na određeni način, povezuje sve ono što volim i jesam, a obiteljskom gospodarstvu daje i turističku dimenziju, što su vještine koje se vrednuju i na natjecanju, a koje ću, na najbolji način, nastojati pokazati i u Benkovcu, 12.listopada.

Kako izgledaju pripreme za izbor i što sve, po vama, čini najuzorniju seosku ženu?
Uz iznimno jaku konkurenciju koju čine brojne obrazovane, snažne i spretne žene, pripreme nisu ni najmanje lake. Prvi je dio uključivao večeru koju sam, za članove žirija, pripremila na svom gospodarstvu koje se bavi ratarstvom, svinjogojstvom i uslugom agroturizma, sastavljenu od domaćih, suhomesnatih proizvoda, ali i odojka, pečenice, našeg tradicionalnog slavonskog specijaliteta, obavezan prilog svim slavljima, pri čemu se posebno ocjenjivala prezentnost i ukupna urednost gospdarstva. Drugi dio, daleko zahtjevniji, slijedi 12.listopada, kada ću se predstaviti u slavonskoj nošnji, s autentičnom frizurom. Kako bi to učinila što bolje i kvalitetnije, konzultirala sam se s članovima KUU Cernik, ekipom ljudi koji znaju “svoj posao”, jer sve treba biti “tip top”, a mi natjecateljice, ogledni primjerci uspješne seoske žene, što, znajući kako je svaki OPG, baš kao i svaka od sudionica, unikat i priča za sebe, neće biti ni malo lako.

Mi koji imamo sreću, pa još uvijek živimo u doticaju sa selom, pojam ruralnog do nedavno smo uzimali zdravo za gotovo. Mijenjaju li se, u tom smislu, stvari i postajemo li svjesni bogatstva koje imamo?
Na žalost, kao i sa svim drugim i ovdje počinjemo cijeniti ono što imamo tek onda kada je toga sve manje, ali veseli me i da je sve više mladih ljudi koji se, ipak odlučuju vratiti selu i poljoprivredi i nastojati sačuvati vlastito nasljeđe. Ja sam imala sreću da me je to oduvijek zanimalo i da sam, na određeni način, u sve četiri strane obitelji, još od djetinjstva, bila jedina kolekcionarka. Sve prikupljeno i sačuvano svoje je mjesto našlo u “Kući moje baštine”, prostoru koji je čitavom gospodarstvu dao novu, agroturističku dimenziju, a svima nama, jedinstveni obiteljski muzej ispunjen predmetima i oruđem koja su koristili naši preci u obavljanju kućanskih i poslova u poljoprivredi, a od koji su nekih stari i više od sto godina, kao i meni, posebno dragim, zidom s fotografijama svih članova obitelji pod nazivom „Tko smo mi“,koji vizualno dočarava obiteljsko stablo sve četiri obitelji od kojih je i potekla današnja obitelj Berić. Kuća zabatnog pročelja karakterističnog za gradnju starijih kuća u ovome kraju, takozvana “kuća na čelo”, uređena kombinacijom modernog industrijskog i etno stila u repliku stare slavonske kuće, na dvije je etaže, s prizemljem u kojem je kuhinja za prijem turista, blagovaonicom i potkrovljom u kojem s dvije sobe za noćenje, opremljena vrijednim komadima namještaja i etno zbirkom. Vrijednost projekta je i u njegovom ekološkom karakteru, jer svi ugrađeni i korišteni materijali u izgradnji ove eko-etno kuće, reciklirani su. Stare cigle, crijep i grede korištene su za dekorativnu izgradnju zidova, fasada je izgrađena od stare cigle, a od greda je napravljen namještaj, odnosno kreveti za sobe po mjeri. Staro perje se ponovno koristi za jastuke i pokrivače na krevetima, kao i staro ruho, ručnici i dekorativni predmeti poput zavjesa i stolnjaka, a kako bi spojili tradicionalno i suvremeno, tu su i solarni paneli. Uz mogućnost dodatnog prihoda, kroz usluge smještaja i najma poslovnog prostora, ovaj je projekt u potpunosti, od ideje do realizacije, moj i naš, obiteljska priča na koju sam iznimno ponosna, jer odaje priznanje svima onima prije nas, koji su generacijama stvarali ono što sad imamo, počevši od suprugovog djeda čije smo početke u poljoprivredi, trudom, radom i zalaganjem, najprije okrupnili a onda i doveli do današnjih razmjera.
Kada već govorimo o suvremenom trenutku, gdje su selo i poljoprivreda danas i kakva im je budućnost?
Čini mi se, na putu opstanku samo velikih, iako stižu nove, mlade generacije koje postaju svjesne kako urbani život u prenapučenim gradovima, ne nudi sve. Uz brojne probleme poput klimatskih promjena, potrebe za promjenom kultura, važno je osvijestiti i kako biti poljoprivrednik danas znači biti obrazovan, informatički pismen, svakodnevno se educirati i pratiti trendove, imati mehanizaciju, pa i biti kreditno zadužen, jer bez toga ne ide. Na sreću, ljudi sve više osvješćuju i važnost zdrave, kvalitetne prehrane i spremni su platiti domaće, zbog čega mi na obiteljskom gospodarstvu, ne štedimo na ishrani i genetskom materijalu, što se, baš kao i kupci naših proizvoda, višestruko vraća, čime, na najbolji način i zatvaramo krug-od polja do stola.

Svakodnevni rad na gospodarstvu, osmosatno radno vrijeme u Gradskoj upravi, volontiranje, pisanje projekata, briga o obitelji-sve to traži veliki trud, predanost, ali prije svega, iznimno dobre organizacijske vještine, što je, sigurna sam, još jedan od kriterija koji treba zadovoljiti i najuzornija seoska žena. Kako uspijevate pomiriti sve obveze i balansirati poslovno i privatno?
Bez iznimne podrške majke, svekrve, suprugove sestre, ali i puno drugih snažnih žena u obitelji, ne bi išlo, zbog čega stalno govorim kako na natjecanju ne predstavljam sebe, nego sve nas zajedno, jer kako ja stojim iza njih, tako i one stoje iza mene. Moram, ipak priznati kako mi dobro dođu i izgrađene organizacijske vještine, kao i poznavanje poslovnog planiranja, što je, uostalom i osnova agroekonomije, moje struke, pa i života, uopće. Veliki vjetar u leđa i snažna podrška su mi i suprug i djeca koji svakodnevno proživljavaju sve ono što proživljavam i ja- i dobro i manje dobro i koji će sa mnom i na natjecanje, jer i to je određeni dio odgoja, obzirom da čvrsto vjerujem kako djeca uče na modelu našeg ponašanja, zbog čega ih učim svim vrijednostima sela, rada i međugeneracijskog poštivanja, nadajući se kako će, poučeni našim primjerom i stilom života, ostati tu gdje smo i sada.