Svake nedjelje u nošnjama: Mladi supružnici koji vraćaju duh prošlih vremena

U slavonskom selu Kruševica živi mladi bračni par koji na poseban način spaja ljubav, rad i tradiciju. On je automehaničar koji s jednakim žarom popravlja motore i pokreće tkalački stan. Ona je knjigovotkinja precizne ruke i strpljiva duha, koja slobodno vrijeme posvećuje šivanju, štrikanju i vezenju. Anto i Anamarija Mandura ne njeguju samo svoj brak, nego i bogatu šokačku tradicijsku baštinu koju s ponosom oživljavaju.

U njihov dom protekle je nedjelje stigla i televizijska ekipa, poznati reporter Bojan Uranjek i snimatelj Robert Cerić s RTL –a kako bi zabilježili priču o ljubavi prema zanatu i tradiciji koja se u Kruševici prenosi s generacije na generaciju.

Antu i njegova oca u posavskom kraju svi poznaju kao vrsne automehaničare. „Zanat automehanike sam naučio od tate, naslijedio sam i obrt i nadam se da ću i ja u ovoj radioni dočekati mirovinu“, kaže Anto, koji dnevno u radionici provede sedam do osam sati. No, kad se vrata radionice zatvore, otvara se prostor za njegovu drugu ljubav, tkalački stan. Za njim provodi sve vrijeme koje mu preostane, ponekad pola sata, a ponekad i nekoliko sati, dok se ne umori.

Ljubav prema tkanju rodila se još u djetinjstvu, kada ga je pradjedova sestra učila kako od bezbrojnih niti nastaje skladno i čvrsto platno. „Nije mi bilo jasno kako tako puno končića može biti tako jednako. I tako se rodila ljubav“, prisjeća se Anto.

Anamarija je, pak, Antu upoznala tijekom školovanja u Zagrebu, a ljubav ju je dovela u Kruševicu. Već 14 do 15 godina radi u knjigovodstvenom uredu, a nakon posla, od kasnog poslijepodneva do večeri, njezine ruke mirno i predano šiju, štrikaju i veze.

„Bit će lijepe čarape za supruga, baš kao što se radilo prije možda i par stotina godina“, kaže s osmijehom.

Zajedno rekonstruiraju i izrađuju tradicijske narodne nošnje, pazeći na svaki detalj, na izvorne materijale i stare uzorke. Svake nedjelje njihova kuća postaje mala garderoba prošlih vremena, potrebno im je sat i pol do dva da se odjenu u svečano ruho svojih predaka.

Anamarija oblači sometnu suknju i bluzu, guličane čarape, opanke ringlaše, kožušak i delinku, a kosu prekriva maramom. Anto odijeva kožne čizme, rajtozne ušivene kožicom, rubinu, u korizmeno vrijeme jednostavniju, te sometni kamizol, ćurakle i kapu. Kada tako odjeveni stignu na misu u Župu rođenja Blažene Djevice Marije u Kruševici, njihova pojava uvijek izazove osmijeh i poštovanje mještana.

Župnik Mihael Mađarević ističe kako su upravo oni primjer mladog bračnog para koji ustrajno i ponosno čuva tradiciju.

Mještanke Terezija i Marija Janković slažu se da je lijepo vidjeti nekoga tko drži do svojih običaja i kulturne baštine.

Anto i Anamarija vjeruju da je u životu najvažnije pronaći ono što voliš, i nekoga koga voliš. Oni su pronašli oboje. Skladno poput niti na tkalačkom stanu, njihovi se dani isprepliću između rada, ljubavi i tradicije, dok tiho, ali snažno čuvaju baštinu svoga kraja za buduće naraštaje.