Priče o hrvatskom jeziku vezane su uz ime jednog Oriovčanina

Prije nešto više od strotinu godina, točnije jubilarne 1925. godine kada je proslavljeno tisuću godina Hrvatskog kraljevstva u Oriovcu je rođen Stjepan Babić, koji se u teškim vremenima isticao borbom za potpunu ravnopravnost hrvatskoga jezika.

-Kao da je s majčinim mlijekom usisao nešto tisućljetno, jednu je svoju knjigu godine 1991. nazvao Tisućljetni jezik naš hrvatski – prisjetio se proteklih dana znamenitog Oriovčanina naš akademik Mile Mamić.

Taj uvaženi stručnjak ističe da akademik Stjepan Babić nije političar, ali se silom prilika morao baviti jezičnom politikom. Morao je mudro raditi i služiti se autoritetima protivničke strane da bi uspio u obrani časti i dostojanstva hrvatskoga jezika, njegove ravnopravnosti, elastične stabilnosti, funkcionalnosti, ljepote i čistoće.

-Nakon Hrvatskoga proljeća do stvaranja samostalne Hrvatske i petnaestak godina kasnije Babić se junački borio za sadašnjost i budućnost hrvatskoga jezika, oslanjajući se umjereno i razborito na hrvatsku jezičnu tradiciju. Više desetljeća bio je urednik časopisa za kulturu hrvatskoga jezika - JEZIK. Nije ga poznati nakladnik i urednik Ante Žužul bez razloga nazvao 'generalom hrvatskoga jezika'. Akademik Babić je bio vrlo dalekovidan, čovjek vjere, ljubavi i nade, poput Ivana Mažuranića što su se mnogi uvjerili, kao i ja – zaključio je Mamić.

Babić jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca, rodio se 29. studenoga 1925. u Oriovcu, gdje je završio Osnovnu školu, a gimnaziju pohađao u Sl. Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je maturirao 1947. godine. Potom je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao grupu predmeta Narodni jezik i književnost, Ruski jezik i književnost, te Njemački jezik, a nakon diplomiranja je postao asistent na istome fakultetu, na katedri za hrvatski jezik i književnost. Disertaciju Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku obranio je 1962. na istom fakultetu i 1963. postaje docent, 1970. izvanredni, a 1975. redoviti profesor što ostaje do umirovljenja 1991.

On je od 1977. član i suradnik HAZU, od 1986. izvanredni, a od 1991. redoviti član u Razredu za filološke znanosti.

Uređivao je časopis Jezik od 1963., te od 1970. do 2005. godine bio glavni i odgovorni urednik, član Glavnog odbora Matice hrvatske i njegov potpredsjednik, te član Predsjedništva Hrvatskoga filološkoga društva. Od 1993. do 1997. bio je zastupnik Županijskog doma Sabora RH izabran u Brodsko-posavskoj županiji. Sudionik je niz znanstvenih skupova i slavističkih kongresa u zemlji i inozemstvu.

Babić je nagrađen najvišim znanstvenim i državnim nagradama i odlikovanjima. Akademik Stjepan Babić bavio se prvenstveno problematikom suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, posebno tvorbe riječi. Potpuna njegova bibliografija obuhvaća više od tisuću bibliografskih jedinica.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s akademikom Milanom Mogušem i akademikom Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen te je 1972. ponovno tiskan u Londonu, zbog čega je u povijest ušao pod nazivom Londonac.

Kroz više desetljeća skupljao je političke viceve koje je objavio 1995. u knjizi Hrvatski politički vicevi. Objavio je više stotina članaka i rasprava u kroatističkim i slavističkim časopisima i zbornicima uključujući inozemne, uglavnom o pitanjima suvremenoga hrvatskog jezika i pravopisa, ali i iz jezične povijesti. Pisao je o hrvatskoj književnosti i priređivao izdanja starih slavonskih pisaca.

Kao pisac udžbenika i priručnika Stjepan je Babić trajno je zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu.

Preminuo je 2021. godine u Zagrebu.