Portret starih Brođana-biste li vi ovom čovjeku htjeli zapaliti svijeću i položiti cvijeće na njegov grob?

Otkriće starog porculanskog spomen fotoportreta MATHIASA PROKESCHA, je uz otkrića Jasne Lovaković i njezina tri legendarna keramička spomen fotoportreta na nadgrobnim spomenicima, ROMANE KELLER, MARIJE URLLICH I LIZE BALENOVIĆ, svakako, jedno od mojih osobnih  najzanimljivijih povijesnih otkrića do sada. Samo sam nastavio tamo gdje je Jasna stala. Istraživanje povijesti i kulturno- etnografske baštine našega grada na starom brodskom groblju, zna ponekad biti vrlo zanimljivo i intrigantno. Zašto smatram da je MATHIAS PROKESCH toliko zanimljiv? Puno je razloga. Možda nije najzanimljiviji, ali svakako ide uz bok Jasninim otkrićima. Naime, dugo sam tražio po našem starom brodskom groblju porculanski spomen fotoportret jednog  uniformiranog  AUSTRO- UGARSKOG ČASNIKA i nisam ga mogao nikako naći.

 Sve dok nisam naišao na MATHIASA PROKESCHA. Radost istraživanja povijesti svoga grada je velika i svako novo  otkriće unosi u mene neopisivu radost.   MATHIAS PROKESCH je jedan  jedini porculanski memorijalni fotoportret uniformiranog  časnika AUSTRO- UGARSKE vojske na našem groblju. A kada je nešto jedino onda je i jedinstveno, a kada je nešto jedinstveno, onda je to unikat i vrijedno povijesno- etnografsko  otkriće. Svojom pojavom MATHIAS PROKESCH nas odvodi u vrijeme Prvoga svjetskog rata i CARSKE AUSTRO-  UGARSKE MONARHIJE, pod kojom su naši Brođani živjeli od 1867. do 1918. kada se raspala kao rezultat poraza u Prvom svjetskom ratu. Mi smo pod njima bili autonomni region KRALJEVINA HRVATSKE I SLAVONIJE pod mađarskom krunom. Po imenu i prezimenu bio sam u dilemu jeli MATHIAS PROKESCH Nijemac, Čeh ili Austrijanac, da bih na kraju, kada sam pronašao njegovu rodbinu, saznao da je on bio Mađar. U ljubaznom i korektnom razgovoru, objašnjava mi gđa Ana, da je PROKESCH živio u kući na željezničkom kolodvoru, imao je suprugu Mariju i troje djece: RUŽU, KARLA- DRAGUTINA i MARIJU. Gospođa Ana mi pojašnjava da mu je supruga bila plemenite krvi, plemićkog porijekla, Poljakinja, pl. POTOZCKY.

 Zanimljivo, otac MATHIAS i sin Dragutin- Karlo koji je imao dva imena, sahranjeni su na jednom kraju groblja, a supruga Marija i kćer na sasvim drugom. Razlog tome je nepoznat. Pronašao sam i Marijin grob. Kako mi svjedoči gđa Ana, PROKESCH je poginuo u borbama u Prvom svjetskom ratu godine 1916. a supruga Marija ostala je na žalost, sama s troje djece. Ovaj dio priče nameće i filozofsko pitanje o SMISLU I BESMISLU ratovanja u Prvom svjetskom ratu u kojem je poginulo devet milijuna vojnika  uz  sedam milijuna civilnih žrtava. Zar nije onda bilo bolje biti dezerter nego časnik. Besmisleni Prvi svjetski rat nas upozorava da povjesničari trebaju razmisliti o MEDALJI ZA DEZERTERA. Medalja za dezertera je jedino ratno odličje vrijedno divljenja i poštovanja, koje na žalost nitko u povijesti ratovanja nije iskovao. 

U prilogu dostavljam tri zanimljive fotografije toga vremena- mađarsku školu na željezničkom kolodvoru koja je srećom, srušena u bombardiranju, zatim postrojavanje austro- ugarskih vojnika i časnika u našoj  tvrđavi Festung i  jednu posebno zanimljivu fotografiju Prve auto škole u Brodu iz 1914. koju su vodili upravo austro- ugarski časnici iz Festunga, koja je  jedna  od najzanimljivijih starih fotografija iz povijesti našega grada. Kupio  sam ju od jednog kolekcionara starih brodskih razglednica i fotografija. Vrhunsko umjetničko djelo. A što reći za našega Prokescha i Austro- Ugarsku?

 Gospodarski i industrijski dignuli su ove naše krajeve, ne samo Brod, Hrvatsku nego i cijelu Bosnu: izgradili su brojne pruge, željezničke kolodvore, razvili infrastrukturu, izgradili tvornice i industriju, školstvo i kulturu podigli na najveći mogući novo... Što u šali što ozbiljno, mnogi kažu da nam je bolje bilo da smo i danas ostali s njima u državnoj zajednici. Međutim, u političkom pogledu, Hrvati su bili potlačeni kao narod, obespravljeni i ugnjetavani, njihova škola bila je simbol MAĐARIZACIJE našega grada, a brojni mađarski oficiri dominirali su u garnizonu  Festunga, zaposlenici na željezničkom kolodvoru bili su većinom Mađari kao nekada Srbi. Još je 1918. Stjepan Radić rekao: NE SRLJAJTE U BEOGRAD KAO GUSKE U MAGLE, a mi smo upravo to učinili, odmah nakon raspada Austro-Ugarske, iz jedne političke tamnice hrvatskog naroda, odmah smo uletjeli u drugu tamnicu- Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Eh, sada...

 Postavlja se filozofsko, moralno i etičko pitanje, trebamo li zbog svega toga suditi Mathiasu Prokescha ili ne. Bio je na strani velikomađarske hegemonije i ugnjetavanja hrvatskog naroda, veliko-mađarska tiranija hrvatskog naroda bila je često i puno gora od velikosrpske, bio je zaboga, na strani poraženih i onih koji su pokrenuli Prvi svjetski rat i jedno od najvećih stradanja u povijesti čovječanstva. Biste li mu vi htjeli zapaliti  svijeću i položiti  cvijeće na njegov grob? Dok vi razmišljate, ja sam naslikao njegov portret.