SB Online
Promjena teme
Prijava
Pretraži SB Online

Koliko uopće vrijedi jedan birački glas u Hrvatskoj? Nekima je dovoljno i samo 100 glasova da prođu u 1. krugu

SB Online | Koliko uopće vrijedi jedan birački glas u Hrvatskoj? Nekima je dovoljno i samo 100 glasova da prođu u 1. krugu SB Online | Koliko uopće vrijedi jedan birački glas u Hrvatskoj? Nekima je dovoljno i samo 100 glasova da prođu u 1. krugu

PRIJE 3 GODINE
TEKST: večernji.hr/večernji.hr

Prilagodba teksta ▼
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED

Sto babica, kilavo dijete, ali sto glasača – pobjeda na izborima. Sto četiri, bit ćemo precizni, jer upravo toliko ljudi prošle je nedjelje na listiću u Civljanima zaokružilo Petra Preočanina koji je s nadmoćnih 74,28 posto u prvom krugu pobijedio Simu Barišića i njegova prezimenjaka Krstu, koji su također željeli postati načelnici te općine u Šibensko-kninskoj županiji. Simu Barišića poduprlo je 19 birača, Krstu Barišića 14, a izlaznost je na izbore bila veća od hrvatskog prosjeka – 62,22 posto.

Natprosječnom se ni u čemu posebno drugom, međutim, ne može nazvati tu najmanju općinu u državi koju svojim domom naziva tek 239 osoba, a njoj sličnih, onih s manje od petsto stanovnika, kod nas ima još sedam. Jasno, i u njima je za pobjedu na prošlonedjeljnim izborima bilo dovoljno skupiti dvjestotinjak glasova, a puno više nije ih dobila ni Tonka Ivčević, nova-stara gradonačelnica najmanjega grada u Hrvata, Komiže na Visu. Točno 386 zaokruživanja njezina imena bilo je taman da joj se osigura 50,85% glasova, dovoljno da se na otoku drugi krug izbora izbjegne.

U njega će, međutim, morati kandidati za ličko-senjskog župana, Darko Milinović i Ernest Petry, koji su 17. svibnja dobili 8364, odnosno 8056 glasova. Ili, zajedno otprilike kao da su svi stanovnici Komiže glasali deset puta, ali opet šest puta manje nego što su dobili kandidati za istu poziciju, onu župana, ali u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ondje je za Blaženka Bobana glas dalo 76.354 ljudi, a za Ranka Ostojića 33.818. Da to bude još zornije, potonja bi dvojica sa svojim biračima triput mogla napuniti Dinamov stadion, dok Milinović i Petry nemaju dovoljno ni za polovicu.

Tomislav Tomašević iz Zagreba, s druge strane, povede li svoje “navijače” (njih 147.631) da navijaju i za plave na Maksimiru, tribine može napuniti u četiri navrata. Pa koliko onda uopće vrijedi jedan birački glas u Hrvatskoj? Ili, točnije, zašto pojedinom političaru treba samo sto glasova da prođe u prvom, a nekom drugom ni sto tisuća nije dosta za drugi krug? U veličini je lokalnih jedinica, naravno, “caka”, a treba li se konačno krenuti u njihovo okrupnjavanje, što se obećanjima o reformi uprave najavljuje već dvadeset godina, pitali smo doc. dr. sc. Mihovila Škaricu, stručnjaka za javnu upravu s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

– Za reformu očito ne postoji politička volja, ali da bismo shvatili zašto je uopće početkom 1990-ih smišljen i uveden takav sustav lokalne samouprave, moramo se malo vratiti u povijest. Mi smo iz Jugoslavije naslijedili nešto više od sto općina i tada su to, prema prosječnom broju stanovnika, bile najveće lokalne jedinice u Europi. Mnoge od njih nisu dobro funkcionirale upravo zbog svoje veličine; njihova su središta bila favorizirana u razvojnom, infrastrukturnom i političkom pogledu, dok su im periferni dijelovi bili marginalizirani. U takvom je kontekstu bila shvatljiva želja lokalnog stanovništva da preuzme upravljanje u svoje ruke, ali osim nekih pozitivnih pomaka u početku, tijekom godina je to dovelo do velikih razlika među lokalnim jedinicama, u veličini i financijskom kapacitetu.

I nacionalnim je političkim akterima to odgovaralo jer im je olakšalo centralizirano upravljanje cijelim sustavom – govori nam Mihovil Škarica. Centralizirano, prekidamo ga. Kako ako je ideja bila da se upravlja lokalno? – Mnoge jedinice ne mogu ni bazično funkcionirati bez izravnih pomoći iz državnog proračuna, što otvara vrata neprimjerenom utjecaju i nadzoru s nacionalne razine vlasti – objašnjava naš sugovornik pa dodaje kako su dodatni moment županije. One su, da osmisle svoju ulogu nakon ustavnih promjena s početka stoljeća, preuzele na sebe javne službe koje su inače Ustavom povjerene općinama i gradovima. – Školstvo, socijalna skrb, primarna zdravstvena zaštita, cestovna infrastruktura... time bi se trebali baviti gradovi i općine. Ali, pri decentralizaciji tih poslova ovlasti su povjerene županijama jer velika većina općina i gradova, zbog svojih ograničenih kapaciteta, te poslove nije mogla preuzeti. A kad ne postoji zakonski pritisak koji bi općine i gradove “tjerao” da te službe preuzmu i organiziraju, onda je sustav lako održiv, ako za to postoji volja – govori nam stručnjak za javnu upravu, a onda ističe još jedan razlog postojanja 428 općina, 128 gradova te 20 županija.



Više je političkih pozicija za osvajanje, više prilika za zapošljavanje, da ne kažem uhljebljivanje svojih članova i pristaša. Ali nisu tu žrtve samo male općine u kojima načelnik pobijedi sa sto glasova, nego su možda i veće žrtve gradovi koji ne mogu planirati usklađeni razvoj sa svojom okolinom koja im prirodno gravitira i s kojom čine jedinstvenu socioekonomsku cjelinu jer su takva područja administrativno rascjepkana. Kako ćete planirati i koordinirati integrirani razvoj određenog područja kad je iza zavoja druga općina? – objašnjava nam Mihovil Škarica, a mi pitamo zašto se svi ti problemi onda ne riješe.

Nije to samo nedostatak političke volje, kaže, postojeći je sustav postao toliko ukorijenjen i složen da za drastičnije promjene treba puno vremena i znanja pa se nikome u reforme ne ulazi. – Različiti su to aspekti; financije, politika, dobivanje izbora, trebalo bi izmijeniti niz zakona, a naša državna uprava koja bi te procese trebala osmisliti i voditi za to nema dovoljno institucionalnog kapaciteta – kaže Škarica. Ali, je li fer da netko sa sto glasova bez problema može postati lokalni politički broj jedan? – Ma ne treba vam ni sto. U jedinicama sa samo jednim kandidatom hipotetski bi bilo dosta glasati sam za sebe jer valjanost izbora ne ovisi o razini izlaznosti. Ipak, odaziv birača u manjim sredinama gotovo uvijek je veći od onoga u većim gradovima pa je relativni legitimitet načelnika manjih općina, pomalo paradoksalno, čak i veći od gradonačelnika većih gradova.

Većem odazivu birača nisu pridonijele ni neke važne institucionalne inovacije u lokalnu samoupravu. Primjerice, od 2009. gradonačelnike biramo neposredno, što podržava velika većina javnosti, no interes za lokalnu politiku i izbore svejedno opada. Pozitivni učinci jedne takve demokratizacijske minireforme u velikoj su mjeri ometeni neprikladnom regulacijom (grado)načelničkih ovlasti koje ga čine apsolutno dominantnom figurom upravljanja. Tako je izravan izbor, umjesto da lokalnu politiku demokratizira, nju zapravo “autokratizirao” – govori stručnjak za upravu, a mi se vraćamo na jedan glas kao dovoljan za pobjedu. Jer jedan može značiti da je netko postao načelnik, ali za opoziv tog istog čelnika 20 posto birača lokalne jedinice mora predložiti referendum i onda se barem trećina onih iz popisa birača u općini mora izjasniti da tog istog načelnika više ne želi.

Je li to pošteno?

– Naravno da nije i riječ je se o ozbiljnom problemu jer su načelnici zapravo nesmjenjivi, što nikako ne može biti dobro. Mislim da sve o tome govori činjenica da smo u 12 godina imali samo dva pokušaja opoziva, u Pučišćima i Pribislavcu, od kojih ni jedan nije uspješno okončan – kaže nam Škarica, koji načelnike manjih općina zove i “općinskim ministrima vanjskih poslova”. Jer, kako objašnjava, većinu svog vremena provode izvan svoje općine lobirajući po županijskim i nacionalnim institucijama u kojima se pokušavaju nekako izboriti za financijsku, stručnu, a najčešće i političku podršku svojim općinama i projektima. Takvu situaciju, kaže, i birači prepoznaju i ona je važan čimbenik njihova opredjeljenja; radije će birati figuru za koju znaju da će se potruditi “vani” i koja može osigurati pomoć njihovoj općini, a takve su figure najčešće kandidati većih stranaka. – Ako netko bira, primjerice, HDZ-ova načelnika, onda očekuje i da će u općini biti bolje ako je na županijskoj i državnoj razini na vlasti ta stranka. Jer svoj svome pomaže. Takva atmosfera pogoduje stvaranju klijentelističkih mreža i političkoj patronaži te arbitriranju – kaže Škarica. A pitamo ga, naravno, i pitanje s početka, vrijedi li glas birača jednako u svim dijelovima Hrvatske? – Ovisi kako se gleda.

Glas birača u Zagrebu, primjerice, manje vrijedi nego u nekoj općini jer u metropoli s 15 tisuća glasova jedva ćete u Skupštinu, dok u općini možete postati načelnik i imati većinu u općinskom vijeću sa stotinjak ili nešto više glasova. Međutim, građani Zagreba uživaju mnogo širu lepezu usluga, od javnog prijevoza, škola, vrtića, ambulanti do sortiranja otpada i kvalitetne prometne infrastrukture. Sve bi to i manje lokalne jedinice trebale pružiti svojim građanima u sličnom opsegu, ali ne mogu i tako su stanovnici manjih i siromašnijih sredina zakinuti. Ako tako gledamo, onda stanovnik općine čiji je glas “jači” za taj isti glas manje dobiva – govori Mihovil Škarica.




A lansiranje u političku orbitu nekoga tko je dobio stotinjak glasova? – Teško da se može politička dužnost u manjim lokalnim jedinicama nazvati političkom orbitom. Politička moć i utjecaj su tu uglavnom razmjerni veličini i financijskoj snazi lokalne jedinice koje su u pravilu nevelike. U općini s petsto stanovnika gdje ste dobili 150 glasova, a za osiguranje osnovnih službi za građane, kao i za realizaciju projekata ovisite o nizu županijskih i državnih tijela, što tu možete? – kaže naš sugovornik dodajući da je to jedan od glavnih razloga smanjivanja političke kompeticije u lokalnoj samoupravi i slabom angažmanu građana u izbornom procesu.

Na lokalnim izborima 2009. dvadesetak je ljudi bilo bez protukandidata, a na ovima njih čak 71. A da lokalne jedinice s malim brojem stanovnika predstavljaju i izrazito skupo rješenje za porezne obveznike koji uplaćuju u općinski i gradski proračun, ističe ravnateljica Ekonomskog instituta i bivša ministrica uprave dr. sc. Dubravka Jurlina Alibegović. – Ljudi koji žive i rade u tim sredinama za uplaćene poreze i različite neporezne prihode od općinske i gradske uprave ne dobivaju javne usluge koje očekuju.

Lokalne jedinice za to nemaju financijskih mogućnosti, ne raspolažu nužnim kapacitetima ni znanjem, a nema ni spremnosti da se po tom pitanju nešto napravi – objašnjava D. Jurlina Alibegović pa sve potkrepljuje podacima. U Hrvatskoj je trenutačno, kaže, 37 općina u kojima živi manje od tisuću stanovnika, a besmislenost teritorijalne organizacije ogleda se i u činjenici da i dalje opstaje osam općina u kojima je Državni zavod za statistiku izbrojio manje od 500 stanovnika. – To su Ribnik i Saborsko u Karlovačkoj, Civljane i Kijevo u Šibensko-kninskoj, Lećevica, Sućuraj i Zadvarje u Splitsko-dalmatinskoj te Lanišće u Istarskoj županiji.

Sve te male jedinice, prema zakonima, trebaju obaviti niz poslova koji se odnose na uređenje naselja i stanovanje, prostorno i urbanističko planiranje, komunalno gospodarstvo, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu te promet na svom području – koje bi poslove lokalne jedinice trebale organizirati, objašnjava naša sugovornica, pa ističe kako je sasvim jasno da u maloj općini ne mogu biti zaposleni službenici sa svim specijaliziranim znanjima: od arhitekata, prostornih planera, socijalnih radnika, liječnika, odgojitelja, nastavnika do prometnih inženjera.



– A pročelnik jedinstvenog upravnog odjela, iako je često jedina stručna osoba, ne može svojim znanjem koordinirati i obaviti sve što zakon propisuje. U jednom dijelu tih majušnih općina nije izabran pročelnik, već samo v.d., a od lokalnih službenika uglavnom je zaposlen samo jedan računovodstveno-financijski referent i komunalni redar. Male općine nisu osnivači ijedne ustanove koja bi obavila dio javnih poslova za svoje mještane, nemaju ni dječji vrtić ni bilo kakvu druge ustanove koja će okupiti mještane i pružiti im mjesto susreta i razmjene informacija, kao što je, primjerice, knjižnica ili kulturni centar – govori D. Jurlina Alibegović. Dodaje kako izabrani općinski načelnici svojim mještanima praktički nisu u stanju ispuniti dana obećanja niti podmiriti javne potrebe za kvalitetan život. – Proračunski prihodi ovisni su im o pomoći iz državnog proračuna koja čini više od 60 posto ukupnih prihoda – kaže ravnateljica Ekonomskog instituta ističući kako najmanje općine velik dio svojih proračunskih sredstava troše na zaposlene i materijalne rashode. – Među spomenutim najmanjim općinama prednjači Lanišće koje za to troši 56 posto prihoda. Znači da u općinskoj blagajni ne preostaje puno za financiranje razvoja. To su sve razlozi koji govore da je toliki broj tako malih općina nepotreban. Isto je i s malim gradovima – kaže Dubravka Jurlina Alibegović. I nju, baš kao i Mihovila Škaricu, pitamo što je s reformom lokalne i regionalne samouprave.



(Izvor: Večernji.hr)


Ocijenite članak

Prijavite se da možete ocijeniti ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prijavite se da možete komentirati ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Vezane teme: