Iz Slavonskog Broda odlazi s. Ankica; neumorna časna koja je u Crkvi okupljala djecu i mlade

Odlazak jedne redovnice u drugo mjesto na novu službu trenutak je zahvalnosti za godine darivanja u dosadašnjoj zajednici, ali i otvorenosti novog poziva u poslušnosti i pouzdanju u Gospodinu, u novoj sredini. Časna sestra ANKICA TOMAS, redovnica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, neumorno je služila Bogu i ljudima u Župi Bezgrešnog Srca Marijina u Slavonskom Brodu (Budainka) puna dva desetljeća svog redovničkog poslanja.

Vođena snagom Duha Svetoga i karizmom Družbe sestara „Križarica“, s. Ankica u ovoj je slavonskobrodskoj župi bila prepoznatljiva po svojoj jednostavnosti, otvorenosti i poniznosti, a njezina služba nije se očitovala samo u redovitim dužnostima, nego napose u strpljivom slušanju vjernika, u vremenu darovanim drugima te u ohrabrujućem osmijehu prema potrebitima. Dvadeset godina službe nije tek broj, nego hod ispunjen neizmjernom radošću, ali i brojnim kušnjama i izazovima koje je sestra Ankica prihvatila s pouzdanjem u Gospodinu što je posvjedočila i u razgovoru našoj Aniti Terzić, povodom odlaska na novu službu.

Sestro Ankice, dok se opraštate od zajednice kojoj ste posvetili dvadeset godina života i kojoj ste se nesebično darivali drugima u Župi Bezgrešnog Srca Marijina, možete li nam opisati svoje emocije i misli?

Ponajprije osjećam veliku zahvalnost Bogu što sam mogao u ovoj zajednici 20 godina biti sudionik u Župi Bezgrešnog Srca Marijina na putu zajedništva prema Gospodinu. Veliku zahvalnost izražavam i samim župljanima jer su mi upravo oni uz Gospodina kroz sve ove godine bili oslonac i pomagali mi u izvršavanju moga poslanja i moga poziva. Velika podrška i oslonac bio mi je župnik Andrija Đaković s kojim sam najduže surađivala is kojim sam u zajedništvu s vjernicima izgrađivala župnu zajednicu duhovno i materijalno, kao i sadašnji župnik Tomislav Ćorluka. Mi sestre zapravo možemo činiti onoliko koliko zajednica „dozvoli“ i ja doista odlazim s osjećajem duboke zahvalnosti prema svima, također, i prema svojim sestrama s kojima sam živjela.

Premještaji su sastavni dio redovničkog poslanja. Kako ste osobno doživjeli vijest o odlasku na novu župu?

Ja sam uistinu na neki način potencijalno to i predosjećala zato što u našoj Družbi nije običaj ni praksa da sestra bude tako dugo na jednom mjestu. Kad me časna Majka pitala, odmah sam rekla da sam spremna, sa zahvalnošću.

Što za Vas znači redovnička poslušnost u kontekstu prihvaćanja novih službi i sredina?

Nas redovnice uvijek vodi misao da Bog vodi naš život, mi smo se Njemu predale i moje osobno iskustvo kad sam god prihvatio novi premještaj, novo mjesto, osjećaj je da sam tu uistinu trebala doći takav kakav jesam. Poslušnost nosi veliki blagoslov, za neke sestre je to možda teže, za mene osobno poslušnost mi nikada nije stvarala probleme zato što sam uvijek nošena Božjom ljubavlju, Božjim planom za mene. Sada idem s velikom sigurnošću i pouzdanjem u Gospodina.

Koji su Vam trenuci ili projekti ostali posebno urezani u srce i pamćenje?

Puno je bilo predivnih projekata i trenutaka, ali bih posebno izdvojila osnivanje dječačkog zbora. Uz veliku podršku vlč. Andrije uspjeli smo okupiti 25 dječaka s kojima sam posebno radila. Oni su to jako rado prihvatili i voljeli. Zbor su obuhvaćali dječaci do sedmog razreda osnovne škole koji su čak pjevali i uloge u Muci Gospodnjoj. Cilj mi je bio da ih već odmalena odgajamo u duhu da bi oni danas sutra bili članovi ili zbora mladih ili velikog zbora odraslih. Punih 16 godina djelovao je zbor dječaka do vremena korone kada su se razišli na daljnje školovanje ili poslove. Sada sam ponovno uspjela okupiti 12 dječaka u ovim izazovnim vremenima kada je sve manje djece. U istom duhu djeluje i zbor djevojčica „Zlatna harfa“, to su učenice od 1. do 6. razreda, čak i predškolke. Kada negdje idemo, udružimo se u zajedničkoj pripremi programa. U jednom trenutku bilo je 120 djece u zborovima i zaista sam bila presretna zbog toga, to su trenuci koji će zauvijek ostati u mom srcu. Ono što bih još istaknula je radost izgradnje nove crkve, u kojoj smo sa župnikom Andrijem kao zajednica rasli duhovno i gradili materijalno, a posebno radostan događaj mi je bio čin posvete crkve.

Postoji li neka osoba koja je uistinu obilježila vašu službu u Župi Bezgrešnog Srca Marijina?

Istaknula bih tadašnjeg župnika Andriju Đakovića jer smo djelovali i surađivali punih 16 godina. Više razloga je uvjetovalo da mi možemo doista raditi punim plućima zajedno jer smo osjetili taj duh zajedništva. Podijelili smo dužnosti jer smo bili živa zajednica, imali smo tada 33 zajednice tih godina i to je sve trebalo voditi. Mi smo se dogovarali za sve i to je bio uistinu tada procvat Župe. Zajednice i danas funkcioniraju, doduše s manjim brojem članova. Mi smo bili podijeljeni u manje zajednice jer je to bila želja Sinode na kojoj je župa Bezgrešnog Srca Marijina i nastala. Kako je Sinoda predlagala tako smo mi nastajali i to je zapravo mali ideal crkve o čemu svjedoči i sinodalni znak u oltarnom prostoru župne crkve.

Što Vas i danas najviše nadahnjuje u Vašem redovničkom pozivu?

Nadahnjuje me sve ovo što sam do sada iskusila u svome pozivu, a svakako veliko zadovoljstvo i nadahnuće mi je baš to što sam Milosrdna sestra Svetog Križa. To je veliki odabir s Božje strane, taj red gdje sam se potpuno našla radosna. Ne mogu si niti zamisliti da bih bila u nekom drugom redovničkom redu, a sve smo mi manje više slične sestre. Preostale godine svoga zemaljskog života želim provesti u tom dubokom iskustvu poslanja milosrdne sestre sv. Križa jer za tri mjeseca slavim zlatni jubilej – 50 godina redovništva i u moje poslanje i život utkana je velika zahvalnost Gospodinu za sve.

S kakvim očekivanjima i nadama se odlazite u novu sredinu?

Svakako idem u dosta nepoznato okruženje. Do sada sam bila na službama po Slavoniji: Đakovo, Vukovar, Osijek, Bošnjaci, Županja i na koncu Slavonski Brod. Sada odlazim na Veli Lošinj u Kuću Betanija, a to mi je sasvim nepoznato područje. Moja očekivanja nisu velika, nego mi je želja samo činiti ono što moji poglavari u ovom trenutku od mene očekuju i da budem na raspolaganju tim ljudima jer je kuća gdje je idem namijenjena i otvorena isključivo za turiste. Želim svojim poslanjem i svojom naravi vršiti ono što je u Božjem planu. Milosrdne sestre sv. Križa su u toj kući uspostavile duhovni centar koji nudi program pastoralne skrbi za turiste i sve one koji na otoku Lošinju traže duhovno zdravlje.

Koji su najveći izazovi redovničkog života?

Svakako da postoje izazovi, ali iz osobnog iskustva mogu konstatirati da čovjek mora biti svjestan što je odlučio, gdje mu je mjesto, do koje mjere, koje mu je poslanje i ako se toga drži onda je zaštićen od mnogih životnih kušnji i izazova.

Vi ste zaista ostavili neizbrisiv trag u Župi Bezgrešnog Srca Marijina. Na koji je način ova živa župna zajednica obogatila Vaš redovnički i duhovni život?

Uistinu mogu reći da smo mi se kao zajednica obostrano obogaćivali. Meni je uvijek ohrabrujuće i poticajno bilo susretati ljude koji su bili u velikim teškoćama, kao što su takvom vjerom to nosili i mi smo u razgovoru zapravo jedni druge obogaćivali. Ti ljudi iz župne zajednice su meni uistinu davali novi polet. Mi smo međusobno suradnjom jedni druge podizali, ta otvorenost ljudi za moj posao, njihova podrška, članovi Pastoralnog i Ekonomskog vijeća u zajedništvu sa župnikom nas je jednostavno nosila. Svaki događaj u župi bio je utemeljen na zajedništvu i zbog toga smo svi bili presretni. Ja sam se kroz svoje poslanje trudila dati od sebe što više, a zajednica mi je još više uzvratila svojom blizinom, podrškom, a najviše molitvom. Svaki dan Molitvena zajednica Krvi Kristove poslije mise moli za svoga župnika, za mene, za sve sestre, ali i za župno zajedništvo. Molitva je ključni pokretač svega što se događa u zajednici.

Što smatrate osobito važnim u radu s vjernicima danas u svjetlu aktualnih okolnosti u društvu i Crkvi?

Promatrajući događanja današnjice zaključila sam da ljudi traže primjer i autentičnost i ako dožive u nama u crkvenim osobama koje smo poslane biti im primjer, onda će se približiti i otvoriti još više Crkvi. Ljudi doista danas traže svjedoke da ono što govorimo to i činimo. To nije samo nekakva poštapalica, to je istina. Od nas Božjih poslanika traži se vjerodostojnost prema kojoj se ljudi onda otvore. Oni danas traže i našu blizinu, da odvojimo vrijeme za njih jer je svijet danas užurban i nitko nema vremena ni za koga. Smatram da bi po župama trebalo aktivirati vjernike koji su u svojoj vjeri stabilniji, koji znaju svoje stavove opravdati da bi s određenim osobama u župi mogli obavljati duhovne razgovore, da župnici uistinu imaju svoje suradnike i da se što više poradi na odgoju suradnika – živih svjedoka u župi jer za sve treba odgoj i onda su oni svijetli primjer drugim doprinoseći zajedništvu i izgradnji župe, uz glavnog pokretača župnika.

Što biste prije odlaska poručili odraslim vjernicima, što djeci i mladima s kojima ste godinama dijelili radosne trenutke obogaćujući i gradeći župno zajedništvo?

Imala sam doista milost raditi sa svim uzrastima, od predškolaca do najstarijih i bolesnika koje smo posjećivali. Evo, odraslim vjernicima bih poručila da se ne umore na putu traženja Gospodina i da se potrude doživjeti nadasve osobni odnos s Gospodinom, ne nešto iz običaja i navike, nego iz ljubavi i da uvijek podižu oči prema Nebu kada dođu teškoće, neka im pogled bude usmjeren na križ jer će u križu sigurno dobiti sve odgovore na svome vjerničkom putu. S mladima sam jako rado radila, oni nose jedan veliki kapacitet dobra, samo ga treba prepoznati. Godinama sam govorila da se s mladima treba i mora više raditi, a nažalost s njima se najmanje radi, a oni su nam itekako potrebni. Čak sam predlagala jedan centar u Slavonskom Brodu gdje bi se mjesečno svi mladi iz svih župa sastajali da čuju neko poticajno predavanje i da dožive zajedništvo, da ih uistinu ono nosi jer se iz takvih susreta može puno toga naučiti, a ujedno i osposobiti puno mladih suradnika. Mladi žele aktivnost, ali im treba ponuditi sadržaj i treba voditelj. Od mladih sam ja puno toga naučila jer smo na zajedničkim susretima dijelili ljubav i vjeru prema Gospodinu i u Gospodinu. Duhovni kapacitet koji mladi nose treba gajiti da ostanu na putu s Gospodinom i da se ničega ne boje.

Djeci bih poručila da i dalje nose radost jer kad s njima radimo osjećamo se puno mlađima, poletnijima i radosnijima. Velika je radost vidjeti šezdesetak djece na svakoj probi jer oni uistinu puno mogu doprinijeti župnoj zajednici jer unose veliku radost obogaćujući liturgiju. Uvijek mi je bila želja djecu odgajati od djetinjstva u vjeri i djeca su to vrlo rado prihvaćala. Želim im da uvijek zadrže tu svoju radost i otvorenost, da se raduju u Gospodinu i da žive pod geslom pod kojim smo punih dvadeset godina molili i radili: Sve na veću slavu Božju i na čast Blaženoj Djevici Mariji.